U nastavku priče o ženi iz cucke doline, koja je osvetila muža, ubivši Čengić-agu dalje se kaže:
"Čim je opazila agu, nanišanila je i na mjestu ga ubila. Uplašeni odvažnošću ove hrabre žene Truci su se razbježali i dopustili su joj da otkine glavu njihovog zapovjednika i odnese je u svoje selo.
No, Fata, udovica Čengić-age piše Stanišinoj udovici: 'Kaurkinjo, oba oka si mi izvadila ubivši mi Čengić-agu; ako si prava Crnogorka doći ćeš sjutra na granicu, kao što ću i ja doći sama, da odmjerimo snage i vidimo koja je od nas dvije bila bolja supruga.'
Hrišćanka skida žensku odjeću, oblači agino ruho, uzima njegov jatagan, pištolje i sjajni karabin, pa uzjaše divnog aginog konja i kreće cuckim puteljcima uzvikujući ispred svake stijene: 'Ako se ovdje krije neki brat Crnogorac neka ne puca, jer ja nijesam Turčin već kćer Crne Gore!'
No, kad stiže na granicu opazi da je nevjerna bula došla sa Turčinom na silnome vrancu koji silovito jurne na nju. Neustrašivo ga je dočekala, preciznim kuršumom pogodila pravo u srce, a zati mu otkinula glavu. Uhvatila je bulu koja se dala u bijeg i vezanu je povela u Cuce, gdje joj je bila sluškinja, primoravajući je da pjeva uspavanke Stanišinim siročićima. Pošto ju je držala u službi petnaest godina, vratila joj je slobodu i pustila je da se vrati svojima".
Zbog uzvišenosti, čistote i moralnog dostojanstva crnogorskih žena, uprkos njihovom neprestanom radu, one su okružene poštovanjem što se ne bi očekivalo s obzirom na takve uslove njihovog života. U tom pogledu ponašanje Crnogoraca je u potpunosti viteško. Za njih je žena neprikosnoveno biće. Ona nije predmet osvete, plemenske ili porodične zavađe. Ona čak uživa najplemenitiju povlasticu. Muškarac koga žena uzme pod svoju zaštitu, pa makar da je počinio ubistvo, makar bio pod prijetnjom najneumoljivije krvne osvete, postaje jednako neprikosnoven kao i ona; on može u njenom društvu sjedjeti u domu svojih neprijatelja, niko se ne bi usudio da mu takne ni dlaku na glavi, jer bi to značilo obrukati se zauvijek pred čitavim narodom.
Poslije žene najsvetije biće za Crnogorce je putnik. "U čitavoj zemlji", kaže g. Siprijen Rober koji je imao priliku da detaljno upozna Crnu Goru prije dvadeset godina, kada su običaji u njoj bili daleko grublji nego što su to danas, "gostoljubivost se ispoljavala sa osobitom srdačnošću. Zatražite li čašu vode jašući pored dvorišta nekog seljaka, on će požuriti da vas posluži i donijeće vam čak vina ako ga ima. Istina je da na pragu koliba, krupni i opasni psi koji su, prije trideset godina plašili pukovnika Vijalu, nijesu ništa izgubili od svoje razdražljive budnosti; ali uđete li u kolibu, utrkivaće se ko će da vas usluži; jastuke, ukoliko ih vaš domaćin ima, postaviće za vas na drvenu klupu koja okružuje ognjište. Domaćin će vam, sjedeći pred vama na kamenu, lično ponuditi kafu, kuvana jaja, kastradinu (sušenu ovčetinu) i domaće vino, na drevnom postolju koje služi kao sto. Ako vam, nakon prvih zdravica, pruži ruku, to je znak da se zaklinje da će vas od tada pa do smrti braniti, pa makar to bilo od čitave vojske. Na polasku, jedina naknada koju želi je da iz vašeg oružja opalite oproštajni rafal u njegovu čast, koji javno pokazuje da ste zadovoljni njime".
Uz vojničke vrline, nesavladivu hrabrost Crnogorac posjeduje prirodnu lukavost, neku vrstu primitivne diplomatije koja često prevari i najveću prepredenost Turčina. "Posmatrajte ga", kaže g. Siprijen Rober, [...] "kako vrši propagandu, kako ukazuje svojoj braći među rajom na prednosti, čak nužnosti saveza sa svetim vladikom: po slatkoj umilnosti njegovih riječi, čini se da taj strašni čovjek zna sve tajne ženskog zavođenja. Na njegovom licu zrači dostojanstvo, žrtvovanje mučenika i slušaju ga kao proroka".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
