U času kad smo ušli u kuću koju smo izabrali kao tipičnu za život u ovoj zemlji, u njoj zatičemo samo dvoje starih ljudi i nekoliko plavokose i plavooke djece. Dvoje starih su djed i baba – domaćini kuće sa kojima, s poštovanjem potčinjenim njihovom autoritetu, žive njihova djeca, snahe i zetovi, unuci i praunuci, jer sve dotle dok njen osnivač živi porodica se ne dijeli. Oboje starih su sijede kose i uprkos poodmaklim godinama, sačuvali su punu snagu i energiju. Teret godina, rane zadobijene u dugom ratničkom životu istina sprečavaju starca da, kao u mladosti, uzme učešća u pustolovnim upadima u Albaniju i Hercegovinu. Ali ako bi pobjednik Turčin zaprijetio slobodnoj planini i sa svojim bataljonima krenuo kroz klance Kučke rijeke, u njemu bi se ponovo javila sva žestina njegovih srećnih dana i, mada već skoro stogodišnjak, ponovo bi s puškom u jednoj i sa sabljom u drugoj ruci, poveo u borbu, dvije ili tri generacije ratnika njegove krvi, okupljenih oko njega.
Sada, dvoje starih ljudi čuvaju kuću dok se njihova djeca bave uobičajenim poslovima. Djed, sjedeći uz ognjište, lagano puši čibuk i da bi se razonodio od komada drveta nožem rezbari zdjelu, urezujući na njoj divlje figure koje pokazuju urođeni osjećaj za ornamentiku, sasvim vrijedan pažnje. Baka krpi pohabanu odjeću nadgledajući krajičkom oka igru djece povjerene joj na čuvanje.
No, već se sunce, jedini časovnik prema kome se Crnogorci upravljaju, spušta ka horizontu. Bliži se vrijeme večere; uskoro će se čitava porodica vratiti sa posla. Na djedov mig, jedno od djece se penje na klupicu i skida sa greda na krovu komad mesa koje se suši na dimu iznad ognjišta. Način pripremanja ovakvog mesa nije komplikovan: žar se razgrne ugarkom, zatim se tu stavi meso i brižljivo se prekrije vrućim pepelom. Upravo ovakvo pečenje, na tako primitivan način spremljeno kao kod divljih plemena u Okeaniji, sa nekoliko usoljenih riba i često sa pilavom predstavlja porodični objed.
Uskoro se, jedno po jedno, svi članovi porodice vraćaju pod roditeljski krov. Kćeri i snahe dolaze sa rada u polju, a sinovi i zetovi sa dužeg puta. Do zuba su naoružani te bi se moglo pomisliti da se vraćaju sa ratničkog pohoda. Ipak, ništa od toga, vraćaju se, ustvari iz Kotora gdje su prodavali povrće i voće iz svog vrta, živinu koja kljuca oko kuće i koja često ide na počinak pod isti krov kao i porodica. Ali, ma koliko da je miroljubiv posao kojim se bavi, Crnogorac bi se smatrao osramoćenim kad ne bi nosio oružje sa sobom svuda i u svakoj prilici.
Pri ulasku, i muškarci i žene poljubiće s poštovanjem ruku dvoje starih i pošto tu prvu dužnost ispune međusobno se srdačno pozdravljaju. Zaista, u Crnoj Gori, kao i u svim hrišćanskim zemljama na Istoku, porodične veze su zadržale jačinu kakvu mi na Zapadu više ne poznajemo. Autoritet oca ili majke ovdje nije ništa izgubio od svoje drevne snage. Ovdje su još partijarhalni običaji, kao u herojskoj Grčkoj ili u prvim vjekovima Rima.
Dovoljno je prelistati zbirku narodnih pjesama iz Srbije i Crne Gore pa da se vidi kako u njima stalno izbija naivno ali izražajno slikana sveta porodična ljubav i posebno sina prema roditeljima. Poslije nje, materinska ljubav, pa čak i ljubav brata prema sestri nijesu slabije. Djevojka koja se u svojoj stidljivoj čednosti jedva usuđuje da govori o svom zaručniku, sa zanosom izražava ljubav prema svom bratu."Duše mi bratove", zakletva je koju izgovara kad svečana prilika od nje zahtijeva zaklinjanje. Što se tiče bračne ljubavi, može se reći da je preljuba nepoznata u Crnoj Gori. Ako crnogorske pjesme navode najviše dva ili tri primjera nevjernih žena, iznose ih kao strašne izuzetke radi prezira potomaka.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
