Kao što je kazano u prošlom nastavku, i ostali iz bosanskohercegovačke grupe su od januara do aprila 1949. isključeni iz Partije i lišeni slobode. Zora Nikolić je isključena decembra 1948, a uhapšena već u januaru 1949. godine. Betika Romano je uhapšena u martu, a Ethem Pobrić i Miloš Stojaković isključeni i uhapšeni istog mjeseca. Ferid Čengić je isključen u martu 1949, dok je uhapšen aprila iste godine. Meho Pirolić je isključen i uhapšen aprila 1949. godine, a za ime ovog komuniste vezuje se jedna od protivrječnosti djelovanja i kažnjavanja informbirovaca u Bosni i Hercegovini. On je krajem marta 1949. izabran za člana republičkog Koordinacionog komiteta narodne odbrane, ali je lišen slobode svega mjesec dana kasnije. Za sada je nepoznato da li je Pirolić u tijelo formirano za potrebe eventualne odbrane zemlje u neznanju izabran kao
"pouzdan kadar", ili je organima državne bezbjednosti bio poznat informbirovac, pa je služio kao "mamac" za otkrivanje kolebljivaca i prikrivenih kominformovaca.
Takođe, postoje kontroverze i oko kažnjavanja Slavka Mićanovića. Nakon što je avgusta 1948. proglašen jednim od trojice najodgovornijih komunista za informbirovski rascjep u Bosni i Hercegovini i isključen iz Partije, Mićanović nije hapšen niti suočavan sa zatvorskom torturom kroz koju su obično prolazili informbirovci. Za razliku od primjenjivanih radikalnih represivnih metoda, bio je podvrgnut budnom praćenju i ograničavanju djelovanja. Pismo koje je šest mjeseci nakon isključenja iz Partije poslao CK KP BiH govori o prirodi ograničenja i "nadzoru" sa kojim je bio suočen. Mićanović se bavio književnošću, pa je od CK KP BiH tražio da mu se odobri zbog "neprijateljskog držanja" zabranjeno publikovanje književnog rada. U pismu je u vezi toga, između ostalog, napisao: "Bavim se književnim radom i želja mi je da mi to bude glavno zanimanje. Neophodno mi je potrebno da svoje radove objavljujem, kako zbog kritike koja je za književni rad neophodna, tako i zbog mogućnosti učestvovanja u načelnim diskusijama koje se vode u vezi s umjetničkim stvaranjem." Ponovio je kajanje i promjenu stava, istakao svoje pravilno držanje u "proteklih šest mjeseci" i zatražio od CK KP BiH da mu omogući da se na odgovarajući način uključi u borbu za "izgradnju socijalizma u našoj zemlji".
Po svemu sudeći, Rodoljub Čolaković je svojim autoritetom presudno uticao na sudbinu prijatelja i zemljaka iz Bijeljine Slavka Mićanovića. Na njihove prisne odnose upućuje izjava oficira UDB-e Mila Perkovića: "(...) Oštar stav Slavka Mićanovića dovodio me je na pomisao da Roćko nema određen stav, jer je Slavko s njim vrlo dobar." Osim što nije hapšen, Mićanović je vraćen u kulturno-prosvjetni život Bosne i Hercegovine i uključen u "izgradnju socijalizma". Zaposlen je kao gimnazijski profesor u Sarajevu, a njegov esej "Preko Save" je 1950. godine objavljen u Zborniku savremene bosansko-hercegovačke proze. Ubrzo je ponovo primljen u KPJ, a njegova karijera je ponovo imala određeni uzlazni karakter. Već sredinom pedesetih godina imenovan je na mjesto direktora Zavoda za unapređenje školstva u Sarajevu.
Prema podacima iz izvještaja Kontrolne komisije CK KP BiH, druga grupa istaknutih bosanskohercegovačkih informbirovaca bila je okupljena oko nekoliko bivših članova MK KPJ Sarajevo, ali se nije usuđivala preduzeti konkretnije korake i pristupiti "nekom organizovanijem djelovanju". Nakon početnih partijskih kazni, pribjegavali su prikrivenom "neprijateljskom radu"unutar Partije, ne napuštajući njene redove. Članovi ove grupe su, kako je navedeno, na predkongresnim partijskim konferencijama u vezi izbora delegata za osnivački kongres KP BiH pravili sitne diverzije, odnosno "organizovali križanje kandidata" koji su na liniji CK KPJ, a na njihovo mjesto stavljali prikrivene kominformovce.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
