Vezano za operaciju prebacivanja Miloševića u Hag, postavljeno je pitanje uloge generala Nebojše Pavkovića, čula su se i pitanja gdje se on nalazio u toku tih događaja. Pavkovićev odgovor da nije imao ni indikacije, ni informacije o planiranom odvođenju Miloševića u Hag podstakao je žučnu raspravu. Na Pavkovićevu stranu "stali su" njegovi pomoćnici generali Krga, Simić i Đaković. Sa druge strane, bili su komandanti armija, mornarice i vazduhoplovstva. General Milen Simić je istakao da nijesu znali da će Milošević biti isporučen, "a i da smo znali, ne znam kako bismo reagovali i koje bi posledice bile".
Generali su zatražili od Pavkovića da pozove predsjednika Koštunicu. Smiljanić navodi da je general Pavković pozvao telefonom Koštunicu, ukazao mu na vrlo "ugrejanu" atmosferu i "molbenim tonom" sugerisao da bi bilo dobro da dođe i uključi se u rad Kolegijuma. Koštunica je odbio Pavkovićev poziv riječima: "Pa, siguran sam da ti to možeš rešiti sam." Kako navodi Smiljanić, nekih najviše 15 minuta docnije i premijer Đinđić je bio na telefonskoj vezi. Pošto je uključio spikerfon, svi su imali prilike da čuju razgovor. Đinđić je pitao: "Šta se to dešava?" i dodao da bi bilo dobro da Pavković odmah dođe do njega. U trenucima kada je Pavković počeo da se sprema da krene nastupila je eksplozija bijesa među dijelom generala, budući da je Pavković odgovarao predsjedniku SRJ Koštunici, a ne premijeru Srbije Đinđiću. Tek kada je došlo do potpunog haosa u Kolegijumu, Pavković ponovo poziva Koštunicu, koji onda naređuje da se svi okupe u njegovoj kancelariji za 45 minuta. Sastanku prisustvuju Pavković sa svojim kolegijumom i Koštunica sa svojim savjetnicima. Na ovom sastanku se čulo da Pavkovićevi pomoćnici za obavještajnu bezbjednosnu i informativnu djelatnost nijesu imali nikakva saznanja o tome da će Milošević biti isporučen Hagu. Na to se nadovezao Koštunica koji je takođe rekao da nije imao nikakvo obavještenje šta se može desiti. General Smiljanić navodi da je potom uzeo riječ i oštro kritikovao Koštunicu zbog nastale situacije i zatražio da se general Pavković, njegovi pomoćnici, ali i on sam penzionišu. Posle diskusije još nekih generala predsjednik Koštunica je sumirao ovaj sastanak sa desetak teza, u kojima je istakao da bez "Haškog suda" država ne može u Evropu, optužio Vladu Srbije da je narušila ustavni poredak i ogriješila se o odluku Saveznog ustavnog suda. Između ostalog, ukazao je da se uredba Vlade Srbije ne može odnositi na vojna lica i pohvalio je Vojsku Jugoslavije za "principijelno i stabilizirajuće ponašanje".
Slobodan Milošević je i tim posljednjim boravkom na srpskoj zemlji tako zavadio svoje protivnike iz DOS-a – "neobaviještenog" Koštunicu i "pragmatičnog" Đinđića. Koštunica je kritikovao brzinu i tražio zakonske osnove, a Đinđić je objašnjavao da dalje odugovlačenje vodi u potpunu krizu na svim nivoima vlasti i odnosa međunarodne zajednice prema Srbiji. Ostao je utisak u javnosti da je Đinđić pobijedio u ovom duelu. Vojska Jugoslavije, i pored različitih mišljenja u njenom vrhu, pa i preduzetih mjera da bi se izručenje spriječilo, u suštini nije uradila ništa, čak je i kasnila u praćenju operacije izručenja Miloševića organima Haškog tribunala, koju je vodilo Resor državne bezbjednosti.
General Smiljanić navodi da je pisani izvještaj o aktivnostima u vazdušnom prostoru SR Jugoslavije u toku popodnevnih časova 28. juna dostavio preko načelnika Generalštaba VJ predsjedniku Vojislavu Koštunici. General navodi da je Koštunica napisao u gornjem desnom uglu izvještaja: "Sve je jasno. Trebalo je napraviti opštu pometnju, bez obzira na pravilo i propise. Veliki udeo ima SUKL-a [Savezna uprava za kontrolu letenja], koja je znala za posao i koja je sve odobrila", bilježi Smiljanić.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
