Nedostatak elementarnih materijalnih i nastavnih sredstava, te skučen prostor, uticali su na kvalitet gimnazijske nastave. Nije bilo udžbenika te su profesori svoja predavanja uglavnom "kazivali u pero". Jedan od nedostataka bilo je i to što gimnazijsko obrazovanje nije davalo dovoljno znanja onima koji su školovanje nastavljali na Liceju. Obrazovanje u gimnaziji bilo je u skladu sa tadašnjim kapacitetima Kneževine. Profesori, većinom Srbi prečani, imali su obavezu da pored podučavanja učenika u svim naukama, posebnu pažnju posvete njihovom vaspitanju. Cilj je bio da se od gimnazijalaca stvore sposobni i "otačestvu polezni" građani. Školski zakon iz 1842. propisao je posebna pravila ponašanja učenika. Od njih se očekivalo da svake nedjelje i na praznike idu u crkvu i "skorušeno" se mole Bogu, da na vrijeme dolaze u školu, da bez znanja profesora ne izostaju sa nastave, ne sijeku skamije, ne razbijaju prozore i školski namještaj, skitaju, puše ili pijanče, samim tim ne obitavaju po kafanama i mehanama. Kazne za navedene prekršaje bile su izuzetno stroge. Pored opomene i ukora, kao najblažih, kazne su često podrazumijevale batine, kaznu zatvora, te izbacivanje iz škole.
Školska godina u gimnaziji trajala je od 1. septembra do 31. avgusta naredne godine i imala je dva polugodišta ili tečenija. Na kraju svakog polugodišta polagali su se ispiti: mali koji se održavao na kraju prvog polugodišta u januaru i veliki krajem juna. Na njima su đaci dobijali ocjene. Ocjena "prevashodan" je bila najviša i dobijali su je đaci ocijenjeni "prvom klasom". Učenici koji su dobili ocjenu "druge" i "treće" klase nijesu stekli uslov da upišu naredni razred, te su iznova morali da slušaju isti. Jovan Ristić završio je svih šest razreda sa ocjenom "prvi prevashodan". Zajedno sa Stojanom Boškovićem, koji je bio jedan razred iza njega, ostao je upamćen kao najbolji đak u tom periodu. Gimnazijalci su se nalazili pod budnim okom ne samo nadležnih školskih i državnih organa, već i beogradske varoši. Pojedini državni zvaničnici i ugledni građani često su bili prisutni kada su gimnazijalci polagali veliki ispit u junu. Tako je Ristić, još tada, skrenuo na sebe pažnju mitropolita Petra, kao i Alekse Simića, jednog od najistaknutijih prvaka ustavobranitelja.
Prelazak u Beograd, koji je bio veća i nešto drugačija sredina od Kragujevca, uz to i bez roditelja, predstavljao je za mladog Ristića veliki izazov. Zna se da je živio skromno, te da je u jednom trenutku dijelio sobu sa Alimpijem Vasiljevićem u stanu jednog đakona. Nije to bio neuobičajen put za đake koji su dolazili izvan Beograda. Međutim, skromni uslovi nijesu smetali Ristiću da već tada nastupa kao neko ko je bio primjer "pravilnosti i urednosti", te da ima držanje "kao onda kada je bio kraljevski namjesnik". Siromaštvo i težak život u mladosti nagnali su Ristića da život "ne uzima olako", da više vremena umjesto na igru sa vršnjacima provodi obavljajući teške školske zadatke. To je podrazumijevalo da ranije sazri i postane ozbiljniji, po mnogima i osorljiviji. Kako nije imao nikog da mu u pravom smislu pomogne na pravi način, morao je da se snalazi, da "zapinje svom snagom". To je dovelo do toga da više cijeni svaku pomoć koja mu je bila pružena. Ona je u prvom trenutku stigla od same države. Sa Ristićevim skromnim materijalnim stanjem bili su upoznati i njegovi profesori. Na spisku učenika gimnazije za školsku 1846/47. u koloni gdje je trebalo da stoje imena Ristićevih roditelja pisalo je samo ''sirota''. Na predlog upravitelja gimnazije Ilije Zaharijevića, Ristić je dobio blagodejanije – stipendiju, koja je dodjeljivana siromašnijim đacima. Navedeno je da dva i po talira mjesečno zaslužuje "i zbog nauke i zbog sirotinje". Tako je po mišljenju Milana Jovanovića-Stojimirovića, Ristić još u svojim mladalačkim danima "podržavljen".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
