S vremenom je pritisak argentinskih vlasti popuštao, pa se ponovo počelo sa osnivanjem jugoslovenskih udruženja. Već tokom 1952. godine Poslanstvo je konstatovalo da "Argentinci u ovo posljednje vrijeme ne prave poteškoće" prilikom organizovanja iseljeničkih sastanaka. Time se davao podstrek daljem osnivanju novih udruženja emigranata. Ipak, po riječima poslanika FNRJ, i krajem 1954. najorganizovaniji i najaktivniji članovi kolonije bili su oni koji su ostali na liniji IB-a. Sredinom pedesetih u Argentini je funkcionisalo deset društava koja su bila na liniji FNRJ i to sledeća: Kulturno-sportsko jugoslovensko-argentinsko društvo (Buenos Ajres); Slovensko potporno društvo (Buenos Ajres); Jugoslovensko potporno društvo (Buenos Ajres); Potporno društvo Komodoro Rivadavija u istoimenom mjestu; Jugoslovensko kulturno društvo u Kordobi; Slovensko potporno društvo (Kordoba); Tamburaški zbor "Zagreb" u Rosariju; Društvo "Durmitor" u Čaku; Slovenski ljudski dom (Buenos Ajres); Hrvatsko potporno društvo (provincija Santa Fe).

Generalna ocjena o radu ovih društava ipak nije bila pozitivna. Poslanstvo je primijetilo da se radi o malim društvima. Najviše članova imalo je Jugoslovensko potporno društvo, oko 900, dok su ostala brojala stotinak. U stvari, radilo se o organizacijama koje nijesu razvijale neku posebnu djelatnost osim proslave 29. novembra i njihovih ličnih jubileja. Moglo se zaključiti da je rad jugoslovenskih patriotskih organizacija u Argentini sredinom pedesetih predstavljao korak unazad u poređenju sa aktivnošću i brojnošću sličnih organizacija u prvim godinama nakon Drugog svjetskog rata. Tome je doprinio odnos argentinskih vlasti prema tim organizacijama, ali i sukobi među samim emigrantima prije a posebno nakon Rezolucije IB-a, kao i neaktivnost samog poslanstva u tom pravcu. Što se tiče "zlatnog" perioda djelovanja projugoslovenske emigracije do Rezolucije, zanimljiv je i komentar Žaklena Rusa, koji je taj napredak ocijenio više kao stihijski nego kao plod zasluga ljudi koji su njome rukovodili. Naravno, ovdje treba imati u vidu da je ova ocjena izrečena onda kada je u Poslanstvu vladalo razočaranje prema iseljeničkim organizacijama i njihovim međusobnim zađevicama. Ipak, imajući u vidu da su sukobi u rukovodstvu organizacija trajali faktički od samog početka, nekad većeg, nekad manjeg intenziteta, Rusov komentar nije bio sasvim bez osnova.

Od listova koji su bili na jugoslovenskoj liniji sredinom pedesetih ostala su samo dva polumjesečnika: "Nova domovina" na slovenačkom i "Jugoslavija" na srpskohrvatskom. Dok je prvi bio praktično glasilo slovenačke emigracije iz Buenos Ajresa, drugi je bio privatni poduhvat grupe iseljenika. Pored mnogih nedostataka koje su imali po pitanju finansija i stručnog kadra, pa i svoje regionalne ograničenosti, ta dva lista bila su važna za informisanje projugoslovenske emigracije. Poslanstvo, mada ih nije uvijek direktno finansiralo, bilo je i te kako zainteresovano za njihov opstanak. Pored informativne funkcije, imali su naravno u vidu i onu drugu – propagandu, prije svega u borbi sa listovima emigracije nenaklonjene FNRJ, za koju su stalno ponovljali da je i stručno i finansijski jača od projugoslovenskih listova.

"Nova domovina" (La Nueva Patria) je čvrsto stajala na stanovništu da želi da bude glasilo svih Slovenaca u Argentini nevezujući se ni za jedno konkretno iseljeničko društvo. U zaglavlju je pisalo da se radi o petnaestodnevnim slovenačkim novinama a u zagradi je stajalo jugoslovenskim. Prvi broj ovog lista izašao je 20. avgusta 1950. Do pada Perona, zaključno sa 15. septembrom 1955. izašlo je 116 brojeva, uglavnom štampanih na četiri strane. Tekstovi su osim na slovenačkom objavljivani i na španskom jeziku. List je pod imenom "Nova domovina" izlazio do juna 1957. a potom je promijenio ime u "v Lipo" i nastavio da izlazi do kraja 1966.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)