Značajna epizoda vezana za emigraciju iz Južne Amerike, prije svega iz Argentine, odigrala se krajem četrdeset godina i tiče se repatrijacije. Samo tokom 1947. i 1948. godine u Jugoslaviju se sa ovog kontinenta vratilo oko 2.600 ljudi, najviše iz Argentine. Među povratnicima je bio najveći broj građevinskih i tekstilnih radnika, zatim metalaca i zemljoradnika. Ova repatrijacija je bila veoma značajna, ne samo zbog povratka većeg broja osoba već i zbog posljedica koje je imala po odnose između dvije države.

Repatrijacija iz Južne Amerike je bila samo dio šire akcije povratka iseljenih lica koja je sprovođena u prvim poslijeratnim godinama. Prema podacima koje je prenosila štampa, u toku 1946. u Jugoslaviju je reptatrirano 2.000 ljudi, dok je naredne godine taj broj bio višestruko veći, oko 7.000. Najviše ih je bilo iz Francuske – 3.500, Kanade – 1.500 i Belgije – 500. Broj planiran za 1948. bio je oko 10.000, od kojih je 2.000 trebalo da pristigne iz Latinske Amerike. Na osnovu ulazne registracije i službenih izvještaja, u periodu 1945–1951. u Jugoslaviju se vratilo ukupno 16.128 osoba, od kojih je 11.079 bilo muškog a 5.049 ženskog pola. Analizirajući trend povratka vidimo da se on prvih poslijeratnih godina povećavao, da bi vrhunac bio 1948. (36,79 odsto od ukupnog broja u navedenom periodu), a da je u narednim godinama opadao. Trend opadanja bio je vidljiv već u drugoj polovini 1948. Što se tiče nacionalne strukture povratnika, Hrvati su činili većinu sa 52 odsto, iza njih bili su Slovenci sa 27,5 odsto, dok su Srbi činili 10 odsto.Tokom 1945. o repatrijaciji je brinulo Ministarstvo za socijalnu politiku, da bi naredne godine novoosnovano Ministarstvo rada FNRJ preuzelo taj posao.

Dr Bojan Simić

Foto: Privatna arhiva

Najave moguće repatrijacije iz Južne Amerike pojavile su se tokom 1946. kada je udruženje "Slobodna Jugoslavija" u pismu Ambasadi FNRJ u Londonu tražilo odobrenje za povratak nekih iseljenika jugoslovenskim trgovačkim brodovima koji budu dolazili u argentinske vode. Predsjednik udruženja Ante Paparela je tražio i eksluzivno pravo odlučivanja ko može da se koristi ovom povlasticom na osnovu "zasluga pojedinaca koje udruženje ima u vidu". U pismu se navode i neka imena "zaslužnih" pojedinaca. Ministarstvo rada FNRJ je krajem avgusta podržalo stav Udruženja i podvuklo potrebu za što skorijim uspostavljanjem predstavništva u Argentini, što i desilo narednog mjeseca. Time je konačna odluka o izboru povratnika prenijeta na Poslanstvo.

Već u toku 1947. bilo je govora o organizovanom brodskom transportu iseljenika koji to žele iz Južne Amerike nazad u Jugoslaviju. Prema informacijama koje je imalo Poslanstvo u Buenos Ajresu, najviše zainteresovanih bilo je iz Argentine i Urugvaja. Radilo se pretežno o siromašnim radnicima koji su izrazili želju "da daju svoj doprinos u izgradnji i obnovi naše domovine". Što se tiče iseljenika koji su bili imućniji, vlasnici i zakupci poljoprivrednih imanja, primijećeno je da oni nijesu pokazali veće interesovanje za repatrijaciju i da su izjavljivali da "žele da vide kako će se razviti situacija u Jugoslaviji". Na takav stav djelom je uticala i neizvjesnost vezana za konverziju stečenog kapitala u Argentini.

U svrhu repatrijacije iseljenika iz prekookeanskih zemalja jugoslovenska država je nabavila dva parobroda: "Radnik" koji je kupljen u San Francisku i "Partizanku" koja je kupljena u Lisabonu. "Partizanka" je prethodno bila brod koji je služio za saobraćaj između Sjeverne i Južne Amerike, a tokom rata brod-bolnica američke vojske. Ona je predata na korišćenje preduzeću "Jugolinija" iz Rijeke. U narednih nekoliko godina pomenuti brodovi će za potrebe FNRJ ploviti od Sjeverne i Južne Amerike do Australije.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)