Nakon dužih priprema, prvi transport "Partizankom" krenuo je iz Buenos Ajresa 6. aprila 1948. i u njemu je bilo 717 iseljenika, od čega 622 iz Argentine i 95 iz Urugvaja. Putnu kartu u vrijednosti od 800 argentinskih pezosa platila su 144 putnika, a kartu za drugu klasu u vrijednosti od 600 pezosa platilo je 233 putnika. Pored toga kupljeno je i osam dječijih karata u pola cijene za prvu klasu, kao i 21 za drugu. Poslanstvo je odobrilo i 125 besplatnih karata za siromašne povratnike.

Treba reći da se spisak onih koji su stvarno otputovali i onih ranije prijavljenih značajno razlikovao. Naime, prije putovanja 52 iseljenika su odustala, dok se njih 12 jednostavno nije pojavilo na ukrcavanju. Umjesto njih Poslanstvo je naknadno obezbijedilo još 28 putnika iz Argentine i dva iz Urugvaja. Od onih koji su otputovali najviše je bilo građevinskih radnika – 155, pa metalskih – 75, zemljoradnika – 39 i tekstilaca – 30. Kao razloge za odustajanje iseljenici su navodili nemogućnost da na vrijeme prodaju svoje nekretnine, da naplate već izvršene poslove, zatim ranije preuzete obaveze i bolest. Poslanstvo je smatralo mnoge od tih zahtjeva opravdanim jer se većina ovih iseljenika prijavila za drugi transport. Brod je kasnio u polasku i zbog toga što je angažovana agencija Willson Sons prvi put organizovala jedan putnički transport.

Nacionalna struktura povratnika iz prvog transporta, prema podacima koji su dostavljeni štampi, bila je: "486 Hrvata, 107 Slovenaca, 44 Srba, 32 Makedonca, 27 Crnogoraca i 21 iz Bosne i Hercegovine", dok su ostali bili stranci: Italijani, Ukrajinci, Mađari i stanovnici Čehoslovačke. U posebnom pismu poslanik Pirc se obratio Ministarstvu rada FNRJ navodeći šest iseljenika na koje bi trebalo obratiti naročito pažnju prilikom njihovog rasporeda na dužnost koju će vršiti u Jugoslaviji, jer "od toga kako će oni biti prihvaćeni zavisi dolazak drugih stručnjaka". Na spisku su bili doktor Ivo Damjanović Dukić, za koga se preporučivalo mjesto na Sveučilišnoj klinici u Zagrebu, inžinjer Eduard Bonjolo, pomorski kapetan Drago Leontić, veterinar Radoslav Razmilić-Vlahović, koji su se svi stavljali na raspolaganje jugoslovenskim vlastima. Na spisku su bili i Ljubenko Sasunić, koji je dobio stipendiju za studije elektrotehnike na Zagrebačkom univerzitetu, kao i novinar Ivan Borić, za koga se tvrdilo da je "dosta sposoban" i "vlada perfektno španskim jezikom", a takođe dobro poznaje iseljeničke prilike u Južnoj Americi. Borić je preporučivan za redakciju "Slobodne Dalmacije".

Parobrod "Partizanka" je pristigao u Split 24. aprila. Njega su organizovano dočekali predstavnici vlasti i Jugoslovenske armije, kao i građani. Obratio im se, Alojz Valečić, ministar rada NR Hrvatske, i Ante Peranić ispred Gradskog odbora Narodnog fronta Splita. U ime iseljenika govorio je pomenuti Drago Leontić koji je naglasio da će iseljenici uložiti "sve snage za obnovu i izgradnju zemlje i ostvarenje Petodogišnjeg plana". Od iseljenika su uzimane izjave koje je potom objavljivala štampa, a pored spremnosti da pomognu oni su isticali i težak položaj radničke klase u zemljama Amerike iz kojih su dolazili.

Nakon dolaska u Jugoslaviju bilo je predviđeno da iseljenici-povratnici provedu između tri i deset dana u prihvatnim centrima u cilju ulazne registracije i određivanja mjesta daljeg boravka. Nakon toga su odlazili na izabrana odredišta. Predstavnici novih vlasti FNRJ su se trudili da prate kako se iseljenici uklapaju u novu radnu sredinu. Tako vidimo da je iz prvog transporta na gradilištu na Novom Beogradu bilo osam povratnika, od kojih su dvojica bila sa porodicom, dok su ostali bili samci. U izvještaju se navodi da su povratnici smješteni u "jednu vrlo dobru" stambenu baraku. Hranili su se zajedno sa omladincima koji su radili na istom gradilištu.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)