Osnivanje Republikanske stranke nije prošlo neopaženo u Beogradu, ali ni van zemlje. Proglas stranke, prema mišljenju Jaše Prodanovića, "elektrifikovao je Beograd" i bio "lijepo primljen, te saradnju obećavahu mnogi", a štampa je "bez malo izuzetaka simpatično propratila pojavu i proglas stranke". Međutim, "brat Jaša" pisao je nekoliko dana kasnije Jovanu Žujoviću da je "svijet" proglas "čitao i indiferentno se ponašao". Osnivanje nije promaklo ni zvaničnim vlastima. Prema kasnijim saznanjima Jaše Prodanovića od Ljubomira Nešića, sam regent Aleksandar je strahovao neko vrijeme da se cijela Samostalna radikalna stranka ne izjasni za republikanski oblik vladavine. Krsta Cicvarić je u svom dnevniku slično tvrdio – da je dinastija bila zabrinuta zbog pojave republikanske stranke među Srbima i da je tražila pomoć "od konzervativaca (fuzionaša)". Regent je Svetozaru Pribićeviću govorio: "Ja sam siguran s radikalima. Ja ću njih uvijek imati u ruci. Ali su mi samostalni radikali nepouzdani. Potrebno je da ih vi vežete za mene. Republikanci već stvaraju svoju stranku. Ako vi ne uspijete da se spojite sa samostalnim radikalima i ne unesete u program Monarhiju i dinastiju, samostalni radikali će vremenom preći u republikance".
Većina samostalaca prišla je Demokratskoj stranci. Uoči osnivanja Republikanske stranke demokrati Milan Grol, Božidar Marković i Kosta Kumanudi predlagali su da na izbore izađu kao samostalci, "pa poslije izbora da se izjasne za Republiku". Republikanci su ovaj predlog odbili. Jovan Žujović takođe je imao rezervi i zamjerao je Ljubi Stojanoviću i Jaši Prodanoviću što su ga potpisali na proglas a da ga prethodno nijesu obavijestili o svojoj namjeri. Svoje uzdržavanje pravdao je spoljnopolitičkim razlozima u kojima se nova država nalazila, ali i isticao da hoće "Republiku kad je narod shvati i zavoli, sa vladom republikanaca koji je vole, a ne sa onima koji se iščaure poslije njene pobjede". Ipak, svidjeli su mu se proglas i program i poručivao je da, iako nije vjerovao "u skori trijumf", ima strpljenja čekati, kao i nadu da će "i dočekati mada" je već bio "star političar".
Ako je Jovan Žujović malo i zamjerao što su ga neovlašćeno potpisali, druga dvojica potpisanih, Atanasije Šarković i Krsta Marković i javno su povukli svoje potpise početkom februara i istupili iz Republikanske stranke. Jaša Prodanović onda je saopštio da su on i Živojin Zlatić prethodnu dvojicu potpisali na program i proglas, budući da su imali u vidu njihovo aktivno učestvovanje u republikanskom pokretu cijele 1919. godine i prisustvovanje zajedničkim sjednicama poslanika republikanaca i beogradskog republikansko-demokratskog kluba. Prodanović je pisao da nije znao "kakva je čarobna palica pretvorila ova dva ljuta republikanca u krotke monarhiste". Istina, u Srbiji se i ranije dešavalo političko prevjeravanje jer nijesu svi borci bili jedne snage i izdržljivosti, ali baš tako brzo povlačenje pomalo je iznenadilo Jašu Prodanovića.
Ipak, često je bio "dovoljan jedan moćan stisak ruke, jedan blagonaklon osmijeh, jedan svečan doček i paradan ručak pa da od ponekog republikanca stvori monarhistu". Isticao je da "ovo i nije napisano zbog ova dva gospodina, nego zbog nekoliko kriptorepublikanaca koji su i privatno i u užim krugovima" izjavljivali da su republikanci a u stvari se spremali da "uskoče u liste monarhističkih stranaka". Ako je "prostim ljudima" i moglo da bude dopušteno da se kolebaju u pogledu političkih opredjeljenja, to se nije moglo dopustiti onima koji su pretendovali da vode narod. Jaša Prodanović se oprostio od Atanasija Šarkovića i Krste Markovića dvjema narodnim poslovicama: "Čovjek se veže za jezik a vo za rogove" i "Ko se u noge ne uzda u kolo se ne hvata".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
