Nova stranka, koju su činili predstavnici Demokratskog kluba, klubova Samostalne radikalne, Liberalne i Naprednjačke stranke, bila je heterogena politička grupacija, u kojoj su se razlikovali bivši samostalni radikali predvođeni Ljubomirom Davidovićem i grupa demokrata iz tzv. prečanskih krajeva rukovođena Svetozarem Pribićevićem. Šef stranke postao je Ljuba Davidović, mada njegov uticaj često nije bio veći od značaja Svetozara Pribićevića, čiji položaj u Demokratskoj stranci nije bio nimalo podređen, naprotiv: od samog početka djelovanja partija je u praksi imala dva šefa.

Dr Aleksandar Lukić

Dan

U programskoj deklaraciji Demokratska stranka je istakla princip jedinstvenog naroda Srba, Hrvata i Slovenaca i isključivanje plemenskih, vjerskih i pokrajinskih razlika kao podloga za političko odvajanje i posebno stranačko formiranje. Izjasnila se za centralizam u državnoj upravi koji bi se ogledao u jednom zakonodavnom tijelu i jednoj vladi. U ekonomskim i socijalnim pitanjima nova stranka trebalo je da bude "modernija i radikalnija, koliko to jedna građanska stranka može da bude". U vidu je imala radikalno rješenje agrarne reforme, zaštitu malih posjeda, osmočasovni radni dan i radničko osiguranje.

Iako su smatrali da je preuranjeno svako stranačko grupisanje dok se nova država organizovala i mirovni pregovori trajali, prvaci Radikalne stranke morali su, zbog međusobnog približavanja i grupisanja drugih stranaka, i sami da preduzmu sličnu akciju, uglavnom u krajevima gdje su imali svoje pristalice: u Vojvodini, Bosni i Hercegovini. U martu 1919. grupa radikala na čelu sa Jašom Tomićem iz Vojvodine svečano se upisala u poslanički klub Radikalne stranke. Potom su klubu prišli i pojedini poslanici iz Srema, Bosne i Hercegovine. Radikali su bili homogena politička stranka sa uporištem uglavnom u srpskim krajevima nove države i nijesu dugo koncipirali svoj stranački program. Pozivali su se na principe ustavnosti, demokratizma, izborno-predstavničkog sistema, vladavine parlamentarne većine, na lokalnu i oblasnu autonomiju. U praksi radikali nijesu pridavali nikakav značaj pisanim dokumentima i programskim stavovima "budući ogrezli u političkim kombinacijama i pragmatizmu".

Druga ličnost Radikalne stranke, Stojan Protić se zalagao za "plemenske", nacionalne posebnosti jugoslovenskih naroda, a protiv centralističkog državnog uređenja. Prvenstveno je imao u vidu poseban istorijski razvitak do juče razjedinjenih jugoslovenskih zemalja. Njegovi stavovi nijesu postali konstanta politike Radikalne stranke, jer je izbačen iz nje pod uticajem Nikole Pašića, koji je u njemu vidio prijetnju za svoj položaj među radikalima. U pogledu agrarne reforme među radikalima su postojale dvije struje. Prva je bila Laloševićeva veleposjednička grupa iz Vojvodine, tražila je očuvanje velikih posjeda. Druga, grupa Milana Srškića iz Bosne i Hercegovine, zalagala se za što radikalnije rješavanje agrarnog pitanja u korist bezemljaša.

U stranci je preovladala struja koja je usporavala rješavanje agrarnog pitanja i radila u interesu velikog posjeda.

Hrvatska republikanska seljačka stranka (HRSS) braće Antuna i Stjepana Radića tražila je "državnu Hrvatsku, vlast seljačkog naroda i pučku politiku". Sa republikanskim i konfederativnim programom bila je nosilac hrvatskog otpora centralističkom uređenju nove države. "Neutralna hrvatska republika" trebalo je da postoji u okviru konfederativno uređene kraljevine ostvarene nagodbom između Srba i Hrvata. Prethodna saglasnost Hrvata, izražena kroz "hrvatski državni parlament", predstavljala bi "zajedničku međunarodnu jedinstvenost sa Srbijom".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)