Ljuba Stojanović i Jaša Prodanović znali su da je buduća stranka mogla postići veći politički uticaj u zemlji samo pod uslovom da zaživi u narodu i pridobije za svoja načela većinu građana. Prije formalnog osnivanja stranke, upoznavali su narod u Srbiji tokom 1919. sa republikanskim idejama i načelima. U prvoj polovini godine nešto uzdržaniji, republikansku propagandu su pojačali od septembra 1919, istupajući u javnosti kroz predavanja, brošure i pamflete. U Beogradu su sa republikancima Milovanom Lazarevićem, Antom Todorovićem, Živojinom Žikom Zlatićem, Jovanom Đonovićem, Dragoljubom Vasićem (bratom generala Miloša Vasića), Milanom Bogdanovićem, Dragomirom Ikonićem, Stanislavom Vinaverom, Mihailom Ilićem, Nikolom Stanarevićem nastavljali rad na organizovanju buduće stranke i spremanju njenog programa, "bez obzira na šta će se odlučiti većina naroda".

Beogradski mjesni odbor, obrazovan zbog rada "na osnivanju jedne nove jugoslovenske političke stranke", septembra 1919. publikovao je "Proglas novom naraštaju i narodu jugoslovenskom". Ovaj republikanski proglas bio je prožet jugoslovenstvom. Naročito je isticana uloga mladeži u jugoslovenskoj državi. Prema mišljenju pis(a)ca proglasa, nov jugoslovenski naraštaj bio je najsposobniji da se sa uspjehom bori protiv "nenarodnih i razornih shvatanja i težnji", te da tako nastupi kao narodni vođa u jednom novom dobu. Nov jugoslovenski naraštaj trebalo je da bez odlaganja "zatrese zemlju sa svih strana, do dna, i izbaci na površinu jednu veliku političku stranku, širokih razmjera i dalekih ciljeva", i to što prije, jer su sve političke stranke već bile "odigrale svoju ulogu". Temelj novoj stranci trebalo je da postavi jedna velika jugoslovenska skupština, sa novim naraštajem kao jezgrom, u kojoj je trebalo da budu zastupljene sve pokrajine nove države.

U trenutku stvaranja jedne nezavisne narodne države tri su misli vodilje izražavale potrebe jugoslovenskog naroda: jugoslovenstvo, narodnjaštvo i demokratija. Poslije narodnog oslobođenja i ujedinjenja dolazio je jedan mnogo teži, složeniji i "tananiji nego prvi, veliki posao narodnog jedinstva. Mi hoćemo Jugoslaviju, Jugoslovene, jugoslovensku obrazovanost". U spoljnoj politici istican je princip narodnjaštva – veličina jugoslovenskog naroda, njegovo bogatstvo, njegov ugled i moć u svijetu, njegova obrazovanost – bili su krajnji cilj svih težnji pis(a)ca proglasa. Proklamovana demokratija u unutrašnjoj politici podrazumijevala je da "narod ima u svojim rukama da drži u krajnjoj crti svu vlast u svojim rukama, da u svakom trenutku može da zbaci vladavinu koja je prestala da mu služi, i da bude privredno nezavisan i visoko prosvećen", kako bi njegovo opredjeljivanje bilo što samostalnije. Predviđeno uređenje države trebalo je da omogući ravnotežu političkih snaga cjelishodnom podjelom vlasti, vještim uticanjem jedne na drugu donošenjem što boljih i "zrelijih zakona, koji će uvijek izražavati samo opštu korist narodne cjeline", a s druge strane da osigurava "raznim mjerama i zahtjevima dolazak na upravu zemlje najjačim sposobnostima, sa širokim i slobodnim poljem rada".

Republikanski zborovi, skupovi i javna predavanja držani su i u beogradskim kafanama i hotelima, a detaljno su ih pratile policijske vlasti Kraljevstva SHS. Na zborovima su republikanci agitovali za republiku, raspravljali o pitanjima organizacije buduće republikanske stranke i mogućeg udruživanja drugih republikanskih grupa u jugoslovenskoj državi, u prvom redu onih iz Hrvatske. U tom smislu je 7/20. oktobra 1919. na zboru u kafani "Orač" u Beogradu, Miodrag Ristić govorio okupljenima o planiranom kongresu omladine u Zagrebu, među kojom je, prema njegovim informacijama, bilo i onih republikanski raspoloženih. […]

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)