U periodu poslije Drugog svjetskog rata, Komunistička partija Jugoslavije, a kada je 1952. promijenila ime, i novonastali Savez komunista Jugoslavije, težili su da uspostave kontrolu nad cjelokupnim društvom, a kad je to bilo moguće, i nad aktivnošću svakog pojedinca, ponaosob. Toga, logično, nijesu bili pošteđeni ni kultura i zabava građana i institucije koje su za to bile zadužene. Kako je to praktično izgledalo najbolje nam može potvrditi knjiga poznate srpske istoričarke dr Ivane Dobrivojević Tomić "Selo i grad: transformacija agrarnog društva Srbije 1945-1955", tačnije njeno poglavlje "Kultura i zabava pod nadzorom Partije", koga ćemo u našem feljtonu prenijeti sa značajnim skraćenjem. Iako se ono odnosi na Srbiju, može se reći da je isto stanje vladalo i u drugim krajevima Jugoslavije, sa zanemarljivim izuzecima. Knjigu je 2013. godine objavio Institut za savremenu istoriju iz Beograda, na kome je Dobrivojević Tomić zaposlena kao naučna savjetnica, a koristimo je uz njenu i saglasnost izdavača.

Dr Ivana Dobrivojević Tomić (1975) diplomirala je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, na katedri za istoriju Jugoslavije, na kojoj je magistrirala i doktorirala. Pored ove objavila je još dvije monografije: "Državna represija u doba diktature kralja Aleksandra 1929–1935" i "Između nebrige i neznanja: žene, seksualnost i planiranje porodice u Jugoslaviji (1918 –1991)". Dobrivojević Tomić se bavi istraživanjem državne represije, procesa urbanizacije i modernizacije, migracija selo – grad, kao i svakodnevice "običnih ljudi" u socijalističkoj Jugoslaviji. Pored navedenih knjiga, objavila je i veliki broj članaka u domaćim i stranim časopisima.

                                                                  ***

Velike migracije poslije Drugog svjetskog rata ka gradovima i nagla promjena socijalne strukture stanovništva, politički i ideološki obračun sa pripadnicima u revoluciji poraženog građanstva, neobrazovanost pridošlica i njihovo getoiziranje po udaljenim i izolovanim gradskim predgrađima doveli su, uz sveprisutno siromaštvo, do opadanja kulturnog ali i zabavnog života po srpskim i jugoslovenskim urbanim centrima. Paradoksalno, socijalistička urbanizacija je uništavala i ono malo gradskog života i gradskih sadržaja razvijenih u međuratnom periodu. Pozorišna i bioskopska, politički aktuelna i angažovana repertoarska politika, kosila se sa osnovnim umjetničkim i estetskim zahtjevima. Umjesto umjetničkih vrijednih ili pak popularnih djela, građanima su nuđeni političko vaspitni komadi. Gradski kulturni život, čvrsto ukalupljen u zadate ideološke okvire, posebno do početka 50-ih godina, gubio je na raznovrsnosti, bogatstvu i intenzitetu. Svjesni kulturnog nazadovanja bili su i pojedini partijski funkcioneri koji su priznavali da na brzinu otvarani narodni univerziteti uprkos svojoj brojnosti "nijesu dostigli onaj nivo" kakav su imali u Kraljevini. Gradovi su se tako, naprečac i preko noći, pretvarali u palanke u kojima su, mnogo izraženije nego prije rata, naporedo egzistirala dva paralelna kulturna svijeta – svijet pozorišta, koncertnih dvorana i galerija i svijet "gostionice, kafanske pjesme i folklora". Partijski pokušaji kulturnog uzdizanja radnika i politika svojevrsne kulturne disperzije davali su samo polovične rezultate. Iza plemenitih ciljeva kulturnog podizanja i prosvećivanja krili su se ideološki motivi – trebalo je, za svega nekoliko godina, stvoriti ideološki "svjesno" radništvo, ali i prve naraštaje socijalističke inteligencije, i tako proširiti relativno uzanu političku osnovicu režima.[…] U partijskoj državi, ovaj složen zadatak je povjeren komunistima, pa su popularizaciju slikarstva, muzike i drugih oblika umjetnosti vršili "oni koji o tome vrlo malo znaju". O kvalifikovanosti i stručnosti partijskih aktivista zaduženih za prosvjećivanje, rječito govori podatak da je u Zaječaru kulturnim radom u sindikatu rukovodio "mlad komunista – kelner" koji se u povjerenim zaduženjima ni sam nije snalazio.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)