Širenje slike o udobnom i sređenom životu na Zapadu, Savezu komunista nikako nije moglo odgovarati. Na partijskim diskusijama je upozoravano da – iako su avanturistički, gangsterski i ljubavni filmovi "negativni" – najpogubniji uticaj na mlade ipak imaju filmovi "koji daju lažnu sliku o svakodnevnom životu". Takav uticaj filma je smatran "stranom propagandom" preko koje mladići i djevojke "često dobijaju sladunjave predstave o stanju u tim zemljama", dok se omladini na skupovima gotovo i ne govori "koliko u Americi ima nezaposlenih i nervno bolesnih ljudi". Partijske djelatnike su naročito zabrinjavale pojave bijega ili pokušaja bijega na Zapad za koje se smatralo da su rezultat uticaja avanturističkih filmova, pa su se čula razmišljanja da bi trebalo "pooštriti kriterij za uvoz filmova sa izrazitom avanturističkom i kriminalističkom sadržinom". […]
Potpuno poželjni i prihvatljivi su bili jedino domaći filmovi sa partizanskom tematikom, kvalitetni istorijski i muzički filmovi, kao i filmovi koji su kod dijela omladine vršili pozitivan uticaj "u pogledu kulturnog ponašanja i učtivosti". Kako većina filmova ipak nije odgovarala ovim standardima, partijski čistunci su za sve nepoželjne pojave u društvu – porast maloljetničke delikvencije, alkoholizam, tuče i seksualno oslobađanje – krivili film, kroz koji je, ni manje ni više, proturano "imperijalističko shvatanje, klasno shvatanje i fašistička ideologija"!? Isticano je da su pod uticajem filma mladi masovno oponašali svoje junake – bilo je pojava preskakanja klupa, improvizovanog "pucanja" iz pištolja i duvanja u cijev, imitiranja odijela, frizure i hoda Stjuarta Grendžera i zviždukanja melodija iz filma "Bal na vodi". "U VII ženskoj i nekim drugim gimnazijama" konstatovano je u jednom partijskom izvještaju, "povezivanje sa glumcima iz Holivuda i traženje slika postala je prava pasija, i o tome se jedino i diskutuje u slobodnim časovima". Ovakve pojave su smatrane dekadentnim, a ispoljavanje "malograđanskog duha" je traženo i u nošenju "frula pantalona", "tarzanskih frizura", "nastranih egzibicija za vrijeme plesa", "nošenju minđuša", "farbanju kose", "sklonosti ka praznoj zabavi i vodviljima" i "nekritičnom primanju svega što dolazi iz inostranstva".
Iako je ubrzana urbanizacija donosila promjene u porodici i porodičnim odnosima i popuštanje starih patrijarhalnih stega i moralnih normi, Partija je u izlascima, zabavama i uživanju u popularnoj kulturi prepoznavala jedinog uzročnika i krivca seksualnog oslobađanja gradske mladeži. Generacijama stasalim prije rata i odgajenim u drugačijem vremenu, već i sama pomisao na veće seksualne slobode omladine izazivala je izvjesnu nelagodnost. Isticano je da su "loš đak, ljubavnik i malograđanin, često sinonimi jedne iste ličnosti", kao i da se u ljubavne odnose stupa "lakomisleno", poslije nekoliko dana se veza raskida i traži nova usljed čega se "stvara navika stalnog traženja ljubavnih avantura i erotičnog iživljavanja". Ranije započinjan emotivni život učenika je nastavnike u malim sredinama pretvarao u "čuvare i zaštitnike" đačkog morala, pa je pribjegavano i administrativnim mjerama ne bi li se ograničila i onemogućila ljubav, "često bezazlena i platonska". Tako je sprečavanje ispoljavanja probuđene seksualnosti kod srednjoškolske mladeži dovodilo i do komičnih situacija – u gimnaziji u Aranđelovcu su uvedeni posebni ulazi za djevojčice i dječake, u jednoj školi u Boru đaci su mogli ići u bioskop samo u pratnji nastavnika koji su u sali sjedeli između njih, dok je direktor jedne kragujevačke škole naredio da se učenicima kontrolišu pisma. U pojedinim mjestima nastavnici su čak smatrali svojom dužnošu da po parkovima "love" zaljubljene srednjoškolce! Povećan broj vanbračnih trudnoća, nestručno urađenih abortusa i pojava polnih bolesti uticali su na pojedine partijske radnike da počnu razmišljati o potrebi uvođenja seksualnog vaspitanja u škole.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(KRAJ)
