Zadiranje u kulturu i oblikovanje filmske (propagandne) politike je bilo do te mjere neograničeno da je izbor tema, scenarija, glumačke i režiserske postave nekog filma u potpunosti zavisio od interesa i volje partijskih čelnika.
U vremenima isključivosti, nikakvog kompromisa, čak ni u pogledu kulture, nije moglo biti. Ne mareći za interesovanja građana tek izašlih iz rata, kojima je film nudio kratkotrajan zaborav preživljenih strahota, vlasti su naredile da se svi američki i britanski filmovi zaostali po srpskim i jugoslovenskim gradovima iz vremena međuratnog perioda, hitno skinu sa repertoara i pošalju na cenzuru. Zapadni filmovi su mogli biti "tolerisani" samo u kombinaciji sa "dobrim sovjetskim filmovima i žurnalima". Međutim, "ako to nije mogućno, onda je bolje ne davati ništa, pa makar bioskopi ne radili svaki dan, ili radili samo povremeno". Mijenjanje repertoara i insistiranje na socijalnoj angažovanosti filma, beskorisnosti "iste" zabave i razonode, ali i nužnostima permanentnog rada i žrtvovanja sve do potpunog društvenog preobražaja, donijelo je i promjenu u shvatanju uloge i mjesta bioskopa u kulturnom životu grada.
"Nekada je bioskop uglavnom bio mjesto izlaska, provoda, sastajanja ljudi koji su htjeli, gledajući film da se razonode", pisala je "Politika". "Danas, film upoznaje ljude sa stvarnošću, sa velikim istorijskim događajima, on ih uči i poučava i pomaže im da bolje i srećnije žive". U dihotomnoj podjeli na "svijet dobra" i "svijet zla", partijski djelatnici su isticali i manihejsku razliku između životnosti i napretka socijalističkog filma i svijeta fantazije i nazadovanja "kapitalističkog" filma. Repertoarska politika, smatrali su partijski filmski kritičari, stavljena je u "službu naroda" budući da su najširim slojevima prezentovani filmovi koji su im bili bliski "po sadržaju, duhu i karakteru". Kako bi propagandni efekat filma bio što značajniji, masovne organizacije, prije svega sindikati, AFŽ i SKOJ, dobile su zadatak da organizuju kolektivne posjete bioskopima. Pod plaštom prosvjećivanja, a zapravo u cilju konačnog obračuna sa ostacima poražene političke elite, građani su tokom 1946. godine na ovaj način uglavnom mogli vidjeti žurnal "U ime naroda" posvećen suđenju Draži Mihailoviću.
Kako bi se što efikasnije i lakše putem filmske propagande izgrađivala ideološka svijest stanovništva, neprestano su otvarani novi bioskopi, pa je do 1950. godine njihov broj na teritoriji čitave Jugoslavije udvostručen u odnosu na predratno stanje. U Srbiji je u 1949. godini radilo čak 450 bioskopa, ali su oni, sem nekoliko prestoničkih, uglavnom bili "vrlo zapušteni i neuređeni". Ipak, veliki brojevi su skrivali pravo stanje. U želji da se iskoriste sve mogućnosti filma kao moćnog propagandnog sredstva, ali i da se podstakne formiranje kulturnih navika stanovnika u malim sredinama, nije se mnogo vodilo računa o stvarnim potrebama, interesovanjima i finansijskim mogućnostima. Mreža kulturnih ustanova u velikim industrijskim centrima, a samim tim i bioskopa, dijelila je zlehudu sudbinu ostale gradske infrastrukture. Broj prestoničkih, ali i niških, bioskopa ne samo da nije povećan u odnosu na predratno stanje, nego je čak i smanjen budući da su u kino sale useljeni "prioritetniji" objekti – stovarište štamparije, restoran, željeznički dom, amaterski klub i kožarska zadruga! Dok su se pred dvoranama velikih gradova ljudi gurali u dugačkim redovima i "vodili borbu" ne bi li došli do karte, a tapkaroši koristili priliku da u opštem metežu nešto zarade, naprečac otvarane sale po malim mjestima tavorile su jedva iskorišćene i gotovo prazne budući da posjećivanje bioskopa "nije prešlo u naviku stanovnicima i postalo neka vrsta kulturne ili čak ni stalne zabavne potrebe". Štaviše, širenje bioskopske mreže ne samo da je išlo na štetu velikih gradova već je, na izvjestan način, nosilo obilježja improvizacije i izvjesnog modernizacijskog kompromisa. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
