Poglavlje "Druga invazija" u daljem toku donosi priču o teškim borbama između srpske i austro-ugarske vojske:
Ranjenici su pristizali u tolikom broju, da su preko svake mjere opterećivali kapacitete primitivnih zgrada i izdržljivost bolničkog osoblja, tako da smo tih dana svi naporno radili. Na svim odjeljenjima su postavljeni mali kreveti po dva zajedno, tako da su po tri čovjeka mogla da se smjeste u dva kreveta, ali uprkos tome, za mnoge jadnike je smještaj bio na podu.
Kad bi vozovi iskrcali svoj ljudski teret, bilo zarobljenika ili ranjenika, bilo bi teško razlikovati prijatelja od neprijatelja, jer su svi izgledali gotovo isto zbog odjeće i boje uniformi.
Već iscrpljena ratovima 1912. i 1913. Srbija je bila primorana da angažuje svoju vojsku na terenu bez odgovarajuće opreme, a u mnogim slučajevima, zbog nedostatka uniformi, seljaci su nosili svoju uobičajenu nošnju od smeđeg domaćeg sukna, opšivenu debelim crnim koncem.
Tokom ljeta su se stvari glatko odvijale, ali jesen je donijela poteškoće, pa su se ljudi, jer im je bilo potrebno više odjeće, snabdijevali od svojih poginulih neprijatelja; tako je svaki srpski ranjenik upadao u oči zbog neobične mješavine uniformi i boja, dok je kapa bila jedini znak raspoznavanja; nacionalni ponos nije mu dozvoljavao da je zamijeni.
Oči su nam se toliko navikle na austrijsko sivo-plavo, da smo tek kad smo svi bili u povorci od jedne bolnice do druge, na dan osveštavanja, na naše zaprepašćenje i žalost otkrili da je srpski vojnik koji je nosio čuturicu svete vode bio ironično neprikladno odjeven, u potpunosti u austrijsku uniformu; ovo je bio očigledni podsjetnik na siromaštvo u koje je ova otmena mala zemlja bila dovedena.
Takođe je nedostajalo medicinskog i bolničkog materijala, ali ta činjenica nije spriječila te hrabre, sjajne ljude da se podvrgnu neophodnim operacijama; stoički i ćutke su podnosili neizbježne patnje, budući da anestetici nijesu mogli da se nađu.
Sledeće primjedbe ljekara američkog Crvenog krsta bolje ilustruju hrabrost vojnika nego što to mogu da urade stranice bilo kakvog opisivanja. "Vjerujte mi na riječ!", rekao je, "ali kažem vam da su ti ljudi sjajni. Osjećam se tako ništavnim pored njih da bih mogao da se postidim. Bol! Patnja! Nijeste vidjeli hrabrost ako nijeste vidjeli ove ljude kako pate. Odsjeći ću im šaku, ruku, nogu, i to bez anestezije, a hoće li se on mrdnuti? Ni makac. Ako čujete da kaže ‘Kuku lele‘ (O, Bože), to je sve što ćete čuti, a najčešće ni toliko. Umrijeće bez glasa, osim kad žele da vam se zahvale, ako uzmognu prije nego što izdahnu. Ne pretvaram se da znam odakle je nastala ova vrsta vojnika, ali mogu samo da vam kažem da su oni Božji ljudi."
Austro-Ugarska je početkom avgusta 1914. godine počela da bombarduje Beograd i Smederevo. Njihovi brojni pokušaji da pređu Dunav odbijeni su uz velike gubitke, a jedan austrijski puk je bio praktično uništen. Međutim, 12. su uspjeli da prodru u zemlju na nekoliko mjesta, i teške borbe su se vodile sve do 19, kada su Austrijanci bili prisiljeni da se povuku. Njihovo povlačenje pretvorilo se u bjekstvo, a 24. je Srbija odahnula, potpuno oslobođena nepozvanih i neljudskih posjetilaca.
Zvjerstva koje je Austro-Ugarska počinila tokom ove prve invazije nemaju premca u modernoj istoriji. Da navedem jedan primjer: u selu Dvorska vojnici su vezali muškarca za mlinski točak i iz obijesti ga izboli nožem dok su ga vrtjeli u krug.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)