Srpskim vojnicima su prilikom povlačenja dijeljeni paketi "od kojih je svaki sadržao flanelsku košulju, vunene pantalone, rukavice, šalove i čarape". Saznajemo to iz poglavlja "Povlačenje", u kome Darija Krađorđević opisuje tu dramu:
"Jadni momci! Gledajući ih tako zahvalne i srećne, koje su tješile te sitnice, srce mi se stezalo dok sam mislila na muku koja ih je čekala, i na brižne zabrinute majke koje su ostale kod kuće, nadajući im se i moleći se da im se vrate živi i zdravi.
Pošto smo morali da se povučemo iz Niša, 21. novembra, Vlada i poslanstva su došli u Kraljevo, dok je Glavni štab sada bio u Kruševcu. Više se niko nije pitao kako Srbija može da se spase, nego kako da se spase vojska i kako da se spase što više zaliha i materijala. Kraljeva Prva armija je sada zadržavala neprijatelja, kako bi ostale trupe i zalihe bezbjedno prošle dolinom Ibra.
U međuvremenu smo živjeli i radili uz zaglušujuću buku njemačke teške artiljerije. Vojnici su prolazili u tolikom broju da smo ostavljali šivaće mašine, a naše je brojno uposleno osoblje, uz svu pomoć koja je mogla da nam se nađe, uključujući i malu djecu, s mukom pravilo i dijelilo prijeko potrebne pakete.
Mi smo mnogo zaliha, kao što su ljekovi, paštete i engleska jela od žitarica, dijelili civilima, a majkama male djece najprije kondenzovano mlijeko. Vrnjačka Banja je bila krcata, toliko krcata da je slobodno mogao da visi natpis `Samo za stajanje`. Ljudi su bili smireni, ali zabrinuti pred onim što je neizbježno dolazilo, smireni i skrušeni od nagomilanih patnji i viševjekovnog odricanja.
Čekali smo do posljednjeg trenutka, nadali se uprkos tome što nije bilo nade; u jedno hladno jutro došli su oficiri da kažu mom mužu da više ne mogu da zadržavaju neprijatelja; da su Vlada i diplomatski kor iz Kraljeva otputovali u Rašku i da je dogovoreno da isto veče pođemo za njima. Meni je rastanak od sapatnika tih prošlih mjeseci teško pao, jer je zajednički rad za isti cilj izgradio međusobnu naklonost koju ništa nije moglo da raskine.
Napustili smo Vrnjačku Banju u deset sati te večeri motorizovanim sanitetskim jedinicama, kolima hitne pomoći s pet stranih poslužitelja koje smo poveli u Srbiju, nekoliko torbi prtljaga i hrane za nekoliko dana. Napredovanje je bilo sporo, put je bio krcat izbjeglicama. Kako smo se približavali mjestu bitke, zvuk topovske paljbe je postajao jedna neprekidna tutnjava; neprijateljska artiljerija je brzo dejstvovala.
Nijesmo bili sigurni da možemo proći kroz Kraljevo i dokopati se jedinog sigurnog puta; ako to ne bi uspjelo, alternativa je bila povratak u Vrnjačku Banju, ostavljanje motora i prelazak pješice preko visoke planine Goč do Raške. Dobre vile su nas sigurno čuvale, jer smo u ponoć u Kraljevo stigli nepovrijeđeni, a prolazeći kroz grad imala sam priliku da vidim i divim se velikoj hrabrosti i aktivnosti srpskih vojnika, koje sam već zavoljela u bolnicama zbog njihovog junaštva i trpeljivosti. […]
Činilo se da ovim ruševinama iz slavnih prošlih vremena, gledajući nas sa svoje zapovjedničke visine, odjekuje glas Svetog Save koji se, nažalost, uzalud bunio što je nepravedni i nemilosrdni osvajač bezbožno kršio Božije zakone. Kasno popodne 3. smo stigli u Rašku. Ovom malom mjestu, koje je bilo kolijevka Srbije, a nekada, u dvanaestom vijeku, i glavni grad srpske države, bilo je suđeno da ponovo odigra istu ulogu tokom jedne kratke nedjelje. Srbija je Rašku povratila tek u ratu 1912, nakon što se nekoliko vjekova nalazila u rukama Turaka".
PRIREDIO: MILADIN VELJKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
