"Doživljaj sinestete vrlo je realističan i može se uporediti s doživljajem dodira, na primer, majčine ruke ili treperenja povetarca na koži." (Šta je sinestezija: čulni fenomen koji menja čulne percepcije, Popularna psihologija, Sensa. https://sensa.mondo.rs)

"Opomena"

"Sve je tu između praga i tavanice/niz rijeku, u pijesku, mjehurima u vazduhu/što nas opominje, ne miri, potom zazvoni/u našoj duši, opsjeda u sluhu.// Led je okovao voćnjak, ptice i zvijeri,/na pragu premrzo čovjek, ledene riječi,/sve se svelo na tren, nokat do propasti,/krov umjesto dima gavran sjenči.// I da niko ne zove, da nijemo sve je,/osjećah ̶ bliži se nesreća,/čujem u srcu majku i oca – mučenike moje,/kako se gase kao dogorjela svijeća.// Hajde, suzo, kreni, pa presijeci/boli sred ove mjesečine,/obriši suze čovjeka/koji se oprašta od topline.// Ptico, opet zapjevaj pokraj prozora, s lipe/rastjeraj strašila, predosjećaje, smrt, kajanje,/pjesmom oživi ono što se sledilo,/ispod našeg krova odagnaj nestajanje.// Što se kazivalo i vječno taji,/riječi ̶ brat, ljubav, dijete, draga/vraćaju me preko rodnog praga."

Ova Đurićeva pjesma predstavlja čistu duševnost, kojom se pjesnik vraća u sebe, a koju je Hegel (Georg Wilhelm Friedrich Hegel) opisao kao stanje koje ima svoju stvarnost, od koje se kao od suštine odvaja. Pjesma je duševno stanje odvajanja, od dijela sebe kao roditeljske topline.

"Ali pre svega, vraćanje duševnosti u samu sebe treba shvatiti tako da ona kao pojedinačna poseduje stvarnost. Čista duševnost je za nas ili po sebi našla sebe i u sebi je zadovoljena; jer mada se za nju u njenome osećanju suština od nje odvaja, ipak po sebi osećanje jeste samoosećanje, ona je osećala predmet svoga čistog čuvstvovanja, i taj predmet jeste ona sama: ona se dakle iz toga čuvstvovanja pojavila kao samoosećanje ili kao ono stvarno koje bivstvuje za sebe. U ovome vraćanju u sebe za nas je postao njen drugi odnos, odnos požude i rada, koji osvedočavaju svesti unutrašnju izvesnost nje same koju je ona za nas postigla ukidanjem i uživanjem tuđeg suštastva, naime toga istog suštastva u formi samostalnih stvari." (F.G. V. Hegel, "Fenomenologija duha" (Beogradsko izdavačko-grafički zavod: Redakcija "Kultura" 1974), 131.)

Tačka ima svoju strukturalističku i antropološku vrijednost. Tačka u životu je kraj - u umjetnosti je beskonačnost. Euklidova udaljenost je najkraći razmak imeđu dvije tačke u određenom prostoru, što se u Đurićevom stihu odnosi na rastojanje između dvoje.

Tako u Đurićevoj pjesmi "Bježi mi s očiju", tačka ima simbolističku i filozofsku funkciju. Simbolistički otkriva duboke odaje umjetnikove duše, u momentu kada se jedan dijalog tačkom razrješava. S druge strane nosilac je simbolizma koji se kod Đurića prepoznaje unošenjem nesvjesnog i duhovnog, kroz semiozu kao znakovne procese. Simbolističko značenje, kao istina u svojoj intencionalnosti, zasnovano je na uvjerenju da je njen zadatak da prodre u skriveni život bića, i stvari, i spozna pravi smisao. Svoje filozofsko svojstvo, tačka je našla i u kartezijanskoj i Euklidovoj geometriji.

Korice Đurićeve "Ljepote robijanja"

-privatna arhiva

Nasuprot recimo nekomutativnoj geometriji i geometriji bez tačke, Đurić uspostavlja tačku kao princip koji razrješava jedan odnos koji ne ide dalje. U Euklidovoj geometriji tačka nema veličinu, pravac, smjer, niti bilo koju drugu osobinu sem položaja. Od ove tri komponente, Đurićeva tačka sadrži drugu i treću, dok nasuprot prvoj, da nema veličinu, njegova tačka zapravo ima težinu i predstavlja krupnu stvar.

U stvaralačkom postupku dođete do zaključka, koji onda postaje teza. Tezu razrađujete dalje i nastaju naučna i umjetnička djela. U tome je razlika između umjetnosti i života. Umjetnost oslobađa, život ograničava. Tu se još jednom prepoznaje naziv zbirke pjesama "Ljepota robijanja". Otuda - umjetnost, s jedne strane, i umješnost življenja, s druge, kao realnost i opstajanje. Po Šopenhaueru "prostorni odnosi proističu jedan iz drugog sa nužnošću (načelo bića) koja pruža izvjesnost a priori, pa se tako daju sa sigurnošću jedni iz drugih deducirati". (A.Šopenhauer, "Svet kao volja i predstava", Knjiga I (Beograd: Feniks libris, 2018), 147.) Stoga, odnos između ova dva aktera pjesme, ukazuje na jednu izvjesnost ili neizvjesnost koja se u tom prostoru odvija.

NASTAVIĆE SE