I knjaz se strogo pridržava ovog običaja. Prošle godine prinčevi Danilo i Mirko su sa velikom pratnjom pošli kočijom do Vidikovca – na putu koji vodi do Rijeke – i vratili se noseći u krilu po jedan badnjak. Uostalom, i svi podanici mogu da donesu badnjak ispred knjaževe rezidencije, tako da ona, na Badnji dan, izgleda kao šuma. Uveče se badnjak unosi u kuću i žena ga dočekuje na pragu ovim riječima: "dobro doš‘o, badnjače!" I baca žito na njega. Na Dvoru knjaginja Milena postupa po ovom običaju. Potom ga poliju vinom i stavljaju u vatru; svi okolo, uključujući i poslugu, posijedaju na sloj slame i jedu, bez stola. Ujutru u četiri idu na liturgiju, a potom redom da čestitaju; prvo knjazu, potom rođacima i prijateljima, izgovarajući uvijek istu rečenicu: "Mir Božji, Hristos se rodi!" U svim kućama trpeza je čitavi dan postavljena a od jela prevladava svinjsko pečenje. Posjetioci treba da ga probaju i zaliju čašicom.

Još jedan praznik je slava, odnosno krsno ime. Kada su Srbi prihvatili hrišćansku religiju uzeli su ime sveca koji se slavio na dan kada su kršteni. On je postao zaštitnik porodice i svake godine, kada on dođe na red u kalendaru, pravi se veliko slavlje. Sada je to nešto umjerenije, ali mi kažu da je nekad pravljena ogromna terevenka, koja je dovodila do ekonomske propasti čitave porodice. Umjesto da se slavi na dan samog sveca, slavilo se čitave nedjelje a gosti su dolazili sa raznih strana kao rojevi skakavaca. Da bi ih zasitila, porodica je nekad bila prinuđena da zakolje zadnju kravu ili ovna, i tako se osudi na prinudni post do kraja godine!

Karakteristične su i narodne večere. Prisustvovao sam jednoj od njih. Dan nakon polaska princa od Napulja, mladi knjaz Danilo priredio je večeru da zahvali Cetinjanima na načinu na koji su dočekali njegovog budućeg zeta. Vjerovatno ih je bilo oko trista i bili su raspoređeni oko jednog velikog stola u bašti iza velikog hotela: mladi knjaz Danilo je sjedio na čelu. Evo jelovnika: dvanaest ovnova na ražnju, petnaest pršuta, hljeb i vino; umjesto tanjira korišteno je lišće, nije bilo viljuški i noževa. Prvi ovan je donijet mladom knjazu koji mu je, isukavši nož, jednim udarcem skinuo glavu. Onda su svi veselo počeli da jedu rukama. Na kraju, kada je vojni orkestar odsvirao crnogorsku himnu, knjaz je zahvalio i nazdravio italijanskom kraljevskom paru, princu od Napulja i ruskom caru.[…]

Ovih dana prisustvovao sam još jednom neobičnom prizoru – ako se tako može nazvati. Posmatrao sam audijenciju koju knjaz jednom nedjeljno organizuje za sve one koji žele da se na nešto požale. Molioci stanu u krug ispod jednog velikog brijesta koji se izdiže lijevo od dvorca na putu koji vodi ka Manastiru: knjaz šeta između njih. Već sam vam rekao da on predstavlja posljednju sudsku instancu – kasacioni sud. Njemu mogu svi da se obrate, čak i za neku sitnicu. Ako vjeruješ – rekao je jednom knjaz – da ti je učinjena nepravda, makar se radilo o deset novčića, a ne dođeš da mi se požališ, ne vrijediš više od tih deset novčića!

Međutim, prije nego što dobije prijem kod knjaza pod brijestom, svako mora da napiše ili da zamoli nekog da mu napiše njegov zahtjev u knjigu žalbi. Ako knjaz smatra da ne treba da odobri prijem, odgovara u koloni pored. Od tih odgovora – rekla mi je osoba veoma bliska Dvoru – mogla bi se napraviti knjiga, koliko su jetki, šaljivi ili razboriti! Nekad se neko vraća po deset, dvadeset, trideset puta dok ga iznervirani knjaz ne primi. Tada je Crnogorac zadovoljan. Čak i ako mu knjaz kaže da nije u pravu, ako ga kritikuje, naredi da ga išibaju, on će otići, poljubivši mu ruku i rekavši: "Bog te blagoslovio, gospodaru!", zadovoljan što je izložio svoju žalbu, veseo i sav ushićen!

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)