Poznati srpski istoričar prof. dr Danko Leovac svojom monografijom "Knez Mihailo Obrenović (1823-1868)", koju smo već koristili na ovom mjestu, stvorio je najsveobuhvatnije i najbolje naučno djelo koje je do sada objavljeno o ovom vladaru, prema kome se i dan-danas gaji najljepše poštovanje i sjećanje. Koliko je ostao omiljen u Srbiji, ali i šire, govori i to da najvažnija ulica i pješačka zona u Beogradu, otkako je početkom sedamdesetih godina 19. vijeka po njemu nazvana Knez Mihailova, nijednom nije mijenjala ime. On je bio i jedini vladar iz dinastije Obrenović, čiji lik i djelo nijesu bili "trn u oku" ni Karađorđevićima ni kasnije komunistima, naveo je Leovac.
Leovac je u svojoj knjizi, koju je 2023. godine objavilo "Huk izdavaštvo" iz Beograda (izdavačka kuća "Huk"), kneza Mihaila na dokumentovan način prikazao u svim fazama njegovog života i vladanja. Ona sadrži i poglavlje "Neshvaćeni vladar", kojeg ćemo, sa neznatnim skraćenjem, prenijeti na ovom mjestu, a čija je poruka da će knez Mihailo ostati "jedan od najcjenjenijih, ali istovremeno i najneshvaćenijih i najnesrećnijih srpskih vladara". Napominjemo, da smo najveći dio fotografija kojima smo ilustrovali feljton, isto tako preuzeli iz monografije"Knez Mihailo Obrenović (1823-1868)".
Prof. dr Danko Leovac (1986), je vanredni profesor na Odjeljenju za istoriju Filozofskog fakulteta Univerziteta u Beogradu. Diplomirao je na Filozofskom fakultetu u Beogradu 2009, na kome je i doktorirao 2014, odbranivši doktorsku disertaciju "Srbija i Rusija za vrijeme druge vladavine kneza Mihaila (1860-1868)". Bila je to, ujedno, najbolja doktorska disertacija dotad odbranjena iz oblasti srpsko-ruskih odnosa, za koju je Leovac dobio nagradu "Radmila Milentijević".
***
Knez Mihailo je bio tankog struka, krakat i u hodu malo pognut, zapisao je Milan Đ. Milićević. Kada je koračao, koraci su mu bili krupni, kao da uvijek negdje žuri. Kosa mu je u djetinjstvu bila plava, kasnije smeđa i uvijek je marljivo češljao. Brada i brkovi bili su mu ugasito smeđi, bradu je "potkresavao", a brkove na "krajevima šiljio". "Zanosno otmen, uglađeni kavaljer povisoka rasta, smeđ, suvonjav, krupnih graorastih, izrazitih očiju, pune kratke brade koju je dijelio po sredini, krupnog glasa i odmjerenog i elastičnog hoda", opisivali su ga savremenici. Bio je neobično čvrstog karaktera, u ophođenju sa ljudima uvijek ozbiljan, nikada nije pravio neumjesne šale niti izgovarao psovke. Govorio je više stranih jezika – francuski, njemački, engleski, a služio se i ruskim, italijanskim i grčkim. Volio je muziku, znao je da svira klavir, a posebno je cijenio Mocartove sonate. Nakon kneževog ubistva, u spavaćoj sobi je popisan i jedan mehanički klavir sa 91 kutijom nota. U malobrojnim trenucima razonode knez je volio da igra šah i bilijar. U dvoru se nalazila i specijalno uređena bilijarska soba. Melanholični knez, na slikama najčešće sjetnog pogleda, ostaće jedan od najcjenjenih, ali istovremeno i najneshvaćenijih i najnesrećnijih srpskih vladara.
Rukopis mu je bio krupan i čitak. "Na francuskom jeziku je pisao govore krupnim, nesigurnim rukopisom, pun popravaka, svojeručnih, nesigurnog glumca koji ima ulogu Hamleta. U njegovoj bilježnici sam nalazio ne samo bilješke temperature Beograda, sa termometra, nego i imena trkaćih konja. Međutim, Mihailo je sasvim drugi u svojim privatnim, srpskim pismima. Jezik mu je iskren, svoj, čist, maternji...", pisao je Miloš Crnjanski.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
