Ako je i dolazilo do povremenih upozorenja na određene devijacije u vezi sa birokratskim upravljačkim aparatom, birokratizam se, međutim, još nije shvatao ni kritikovao kao sistemska pojava, odnosno kao birokratski centralizam. U javnim nastupima birokratizam se više koristio kao pežorativan termin u opisivanju dijela problema, ne većih od neminovnih, takoreći prirodnih pojava vezanih za upravljački aparat u razvoju sa kojima se mlada država suočavala.
To je isto važilo i za Milovana Đilasa. Tako Đilas 1946. godine, u štampanoj brošuri koja je imala direktivni karakter, upozorava da dobar komunista, pored ostalog, mora odgovorno pristupiti i borbi protiv birokratizma i javašluka, kojima suprotstavlja dobru, efikasnu i čvrstu kontrolu, odnosno snažnu i centralizovanu upravu, koju karakterišu neprekidno usavršavanje, pregalaštvo, stručnost, poštenje i lični primer posvećenosti. Zato je upozoravao da "naša štampa mora raskrinkati birokratizam, nesavjesnost, korupciju, pljačku, nerad i lijenost". S tim u vezi, Đilas je posebno naglasio problem administrativnog automatizma, kojim se rukovodi procesima društvenog rada: "Za nas je, dalje, od neobične važnosti pitanje kontrole. Obično se stvari svršavaju na tome što se 'naredi', 'saopšti', 'odluči', a ne provjerava se da li je i stvar svršena. Posao je gotov tek kad je kontrola potvrdila da je gotov. Nijesu dovoljni samo kontrolni državni organi. Kontrolu treba nad svojim radom da vrše sve ustanove, sva nadleštva, svaki čovjek. Bez kontrole je nemogućno ma šta svršiti u današnjim uslovima, napraviti ma kakav realan plan... Poznato je da su drugovi Lenjin i Staljin uvijek lično kontrolisali izvršenje svojih naloga... Kontrola izvršenja zadataka omogućava postavljanje i rješavanje daljih problema, uklanjanje neizvjesnosti, zbrke i anarhije." Dakle, birokratizam se doživljava samo kao jedna od usputnih i neminovnih devijacija u procesu izgradnje (centralizovanog) sistema, protiv koje se treba boriti i raditi na njenom iskorijenjivanju.
Jugoslovensko rukovodstvo se već u ovo vrijeme suočavalo i sa negativnim pojavama zatvorenosti partije, ideološke i političke isključivosti i rigidnosti, odnosno sa vidljivim i osjetnim odsustvom, makar i minimalne, unutrašnje demokratije. To se objektivno osjećalo kao problem u naporima izgradnje društva. U tadašnjoj terminologiji su ovakve i slične pojave najčešće označavane pojmom sektaštvo ili sektašenje, terminom stvorenim u predratnom ilegalnom periodu. Na njih je često i javno ukazivano od strane najviših rukovodilaca. U jednom svom predavanju iz 1946. godine, Milovan Đilas je ukazujući na problem sektaštva ukazao, zapravo, na jedan oblik birokratskog pristupa problemima, podvlačeći da ono, kao osnovna greška u djelovanju potiče "otuda što mi pojedinim pitanjima prilazimo doktrinarno, knjiški, na osnovu neke unaprijed zacrtane šeme ili propisa, a ne polazimo na osnovu jedne stvarne analize, služeći se knjigama marksizma-lenjinizma kao oruđem za razumijevanje specijalnih uslova...", pitajući se istovremeno "da li je za nas važniji ishod jedne suvoparne diskusije koju smo ubacili među mase, nego ostvarenje cilja izgradnje i obnove?" Iz navedenog segmenta Đilasovog izlaganja takođe se jasno može sagledati tadašnja svijest o postojanju birokratskih devijacija, ali ne kao djela prirode jednog sistema, jer se one mogu ispraviti pravilnom primjenom postavki marksizma-lenjinizma, odnosno ideologijom kao oruđem iz koje izviru i svi odgovori i rješenja. […]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
