Nakon povratka u Beč, knez Mihailo i Julija su najveći dio provodili u austrijskoj prestonici. Iz pisama sa početka 1854. godine vidimo da im je knez Miloš, na sinovljevu molbu, kupio nov skupocjeni namještaj za kuću. Mihailo se ocu pravdao da "je bolje odma valjane meble napraviti koje ću sobom uzeti gdi mu drago sedio, nego da docnije opet druge pravim." Pored toga knez Miloš im je odborio još 1.000 dukata za trošak. Mihailo je još ranije, po očevom odobrenju, angažovao Đuru Daničića da kneginju uči srpski jezik. Suprugu je pravdao da se muči da piše pisma na srpskom, ali da joj je izuzetno teško. "Nije ni čudo kad čovjek pomisli da nijedan jezik koji ona poznaje ni najmanje srodstva nema sa srbskim, pa ja se baš čudim da je i ovoliko do sad naučila", pisao je knez Mihailo ocu. I kasnije je iznosio želju kneginje Julije da uči srpski, pa je ocu isticao da mu i Julija piše, ali "ona se je sa pisanjem i prevođenjem njenog ovog malog pisma trudila čitav sat." U kasnijim Mihailovim zapažanjima i dva njegova pisma Iliji Garašaninu iz avgusta 1865. godine vidimo da je knez izuzetno poštovao Juliju. "Ja sam svoju ženu obožavao i, što no kažu, na glavi je nosio", pisao je Mihailo dodajući "... nerado se falim, ali čini mi se malo je ljudi na svijetu, koji su većma poštovali brak i ljubili svoga druga od mene. Nema ništa što nisam za svoju ženu činio i nema žrtve koju bih nje radi požalio."
Zapažanja koja su ostavljali savremenici ipak nam više govore o Mihailovom džentlmenskom ponašanju, nego zaista o ljubavi supružnika. Često je i knez Miloš znao da se, po tom pitanju, našali na Mihailov račun. Nakon povratka sa bračnog putovanja, u Beču, dok je Moja Gavrilović čitao Milošu novine, javili su mu da dolaze sin i snaha. Na kraju posjete, pošto je bilo hladno, Mihailo je uzeo svoj šal i ogrnuo Juliju, pomažući joj da se bolje zavije. Nakon toga, knez Miloš reče: "Čuješ, Mojo! Sreća što nismo za ženidbu, a bilo bi batina... – Kako, Gospodaru? – More, zar ne vidiš kako Mijailo svoju mladu dvori i zavija? Ja i ti to ne bi umjeli, pa bi bilo batina ka' kiše!" Mihailo je zaista cijenio Juliju i ispunjavao njene brojne želje, ali ipak, u njegovim bilješkama jasno provijava tuga vezana za privatni život. Često je navodio Molijerov citat: "Vivre sans aimer n'est pas proprement vivre," ("Živjeti bez ljubavi nije pravi život"). Nakon jedne od svađa sa Julijom oko trošenja novca, zapisao je francusku poslovicu "Il vaut mieux être seul que mal accompagné" ("Bolje je biti sam nego u lošem društvu" – u stvarnom značenju, bolje je biti sam nego sa onim koga ne volite). O bračnoj "sreći" govori u prilog i činjenica da je kneginja Julija od 1855. godine, nepune dvije godine nakon vjenčanja, bila u kontaktu sa nemačkim grofom Karlom Arenbergom, od kada praktično i datira njeno nevjerstvo. Karlo Pacek, koji je možda i najbolje poznavao kneza Mihaila kratko je okarakterisao ovu bračnu vezu: "Brak ne bi srećan ... Knjaz je trpio ćuteći 12 godina ... pokrivao je i zabašurivao nesnosno stanje svoje." […]
ivot kneza i kneginje bio je skladan do početka 1862. godine. Zajedno su prisustvovali brojnim društvenim događajima i manifestacijama. Međutim, život kneginje u Beogradu bio je izuzetno težak – nenaviknutost na novu sredinu, neprihvaćenost od strane naroda, brojne intrige. Još od vremena kneginjinog dolaska u Beograd, počela je da se formira grupa koja je zdušno radila protiv nje. U čaršijskim govorkanjima iznosile su se različite vijesti protiv kneginje – što nema djece, što je druge vjere, što ne zna srpski jezik, ne poznaje srpske običaje, da treba da primi pravoslavnu veru. U zvaničnim državnim šematizmima za 1859. i 1860. godinu, dijelu "Rodoslovije vladajućeg knjažeskog doma srbskog", navedeni su kao vladar knez Miloš, kao nasljednik prestola njegov sin, knez Mihailo, i Miloševa ćerka, Petrija. Od pomena kneginje Julije nije bilo ni traga ni glasa. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
