Apstrakcija je nevidljivi spektar realnosti, koji uvijek zrači novom energijom. A moć matematike se ogleda u sposobnosti da tu energiju prepozna i ponovo je pretvori u realnost. Pri tome se iza te transformacije skrivaju i nevidljive naslage ljepote.

Poezija ima moć da se skriva iza svoje realnosti kao neiskaziva emocija. Ta nevidljiva slika života je onaj fluid koji treperi na žici naše senzibilnosti, neki novi zvuk koji crpi snagu u novoj emociji. Ona je stalno u dosluhu sa životom i trajanjem, uvijek mlada i svježa. Poezija ne zna za prolaznost, već samo za moć prepoznavanja.

Slično tome i matematika se skriva iza nevidljive slike svijeta, a ipak je trajno prisutna i nezaobilazna.Ta dva sudara "vidljivog" i "nevidljivog" su dio života koji prati svakog čovjeka.

Nevidljivo je nedokučiva tajna koju nijesmo spoznali. To je realni podsticaj za matematiku i za poeziju. A ustvari, sve je podređeno prostoru i vremenu, tj. našoj realnosti. Zapravo, ni matematika, ni poezija ne mogu da budu odvojeni od prostorno-vremenske sjenke. To znači, matematika i poezija se skrivaju iza nedokučivog i neizrecivog. To je njihov vječiti izazov, vječito trajanje i traženje.

Matematika je, koliko apstraktna toliko i realna nauka, ali se njena tvrđenja ne baziraju na očiglednosti, već na strogoj dedukciji. Za nju važi ono što je Pol Valeri rekao za poeziju: "Ono što je očevidno, ne postoji". U matematici kao i u poeziji veliku ulogu ima nevidljivo, koje uprkos svemu postoji. Jer, poznati matematičar G. Vejl konstatuje: "Mimo svakih očekivanja ubjeđenje (ja bih rekao, mašta!) u postojanju harmonije u prirodi nalazi sve nove i nove potvrde u istoriji fizike". No, poezija i kad je apstraktna, ona je u znaku lične prepoznatljivosti pjesnika. I ako u poeziji postoji apstraktnost ideje, ona je ipak obojena ličnim senzibilitetom.

Dobra pjesma u nama ostavlja trag kojeg ne možemo definisati, ali je prisutan. Pogotovo, kad duboko u nama zaživi zvučna dimenzija pjesme. Tada ona prepoznaje čovjeka. Pjesma je njegov duhovni pečat i spektar duhovne razuđenosti. A matematika nema to obilježje subjektivnosti. Ona je racionalni okvir objektivnog prepoznavanja, svega onog što je skriveno. Ako u matematici i postoji subjektivnost, onda je to samo rezultat nadahnuća i mašte, koji se ne mogu izbjeći pri matematičkom stvaranju. Naime, matematika realnost prelama kroz prizmu racionalnog, ali taj spektar takođe, nije bezličan, jer ima svoje nijanse. U njemu se, prije svega, vidi prisustvo čovjeka i njegova moć apstrahovanja, a to znači i racionalna matrica.

Prof. dr Vučić Dašić

Arhiva

Poetski naboj riječi nosi energiju koju je teško definisati, a još teže njenu moć predvidjeti. Ona prosto struji između riječi, kao kad proljećne vode zažubore. Tako se riječi u energiju pjesme pretvaraju. Za poeziju su potrebne riječi i njihova međusobna interakcija koja izaziva osjećaj harmonije i punoće emotivnog doživljaja. Takođe i matematička apstrakcija stvara neku nevidljivu energiju, koja svjetluca u dodiru matematičkih simbola i hladne logičke racionalnosti.

Tu energiju je još u XV vijeku prepoznao Leonardo da Vinči: "Nikakvo čovjekovo istraživanje ne može se smatrati čistom naukom dok nije prošlo kroz matematičko dokazivanje". Slično tome tvrdi i Kant: "Učenje o prirodi je zasnovano na nauci u pravom smislu, samo u toj mjeri u kojoj se na njega može primijeniti matematika". A zatim još jedna konstatacija u tom stilu, koju je izrekao Lobačevski: "Matematika je jezik kojim govore sve tačne nauke".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)