U priči "`Vještakinja` na daskama koje život znače", za Lenku Protić dalje se kaže: Igrala je Dezdemonu ("Otelo"), Porciju ("Mletački trgovac"), Juliju ("Romeo i Julija"), Jelisavetu ("Marija Stjuart"), Lukreciju Bordžiju, Tosku, Fedoru u komadima Sardua, Deboru, Jevrosimu i Anđeliju ("Maksim Crnojević"), Hasanaginicu u istoimenom komadu Ogrizovića, Boj u Nušićevom djelu "Knez Ivo od Semberije", majku u Vojnovićevom komadu "Smrt majke Jugovića..."

Oko 1895. godine prestala je da glumi. Povukla se sa scene i poslije toga vrlo rijetko se pojavljivala. Od 1928. godine, kada joj je umro suprug, Jelena se nastanila kod svoje sestrične u Kragujevcu, u skromni stan u Radničkoj 7, gdje je provela posljednje dane. Cijeneći njen umjetnički rad i velike zasluge za širenje nacionalne ideje, Narodna skupština tadašnje Kraljevine Jugoslavije joj je poslije Prvog svjetskog rata dodijelila stalnu novčanu pomoć, odnosno penziju. Umrla je i sahranjena u Kragujevcu 1938.

Kritika ju je smatrala glumicom vrlo odmjerenog umjetničkog i naglašenog realističkog izraza, sa smislom za psihološku analizu, pravilnom i lijepom dikcijom i prijatnom pojavom.

"Njene uloge su bile lijepe umjetničke cjeline u kojima su svi glumački elementi pravilno i efektno izraženi", ocijenili su kritičari.

Zanimljiva je i priča "Čovjek koji je mogao da zaustavi Lenjina", koju takođe prenosio integralno:

Da li bi evropska i svjetska istorija poprimile drugačiji tok da je pred kraj 1917. godine austrijski generalštabni pukovnik Emil Krenajz, potonji karlovački građanin, slikar, vinogradar, vinar i rodoljub, znao da se u blindiranom vagonu iz Švajcarske, preko Beča za Rusiju, prevozi glavom i bradom Vladimir Iljič Lenjin sa čelnicima Komunističke internacionale, pitanje je bez odgovora, kao i mnoga u životu svakog pojedinca.

"Hatte ich ja es nur gewusst, hatte vieleicht das schicksal Europas ganz andere zukunft erlebt! (Da sam samo tada ovo znao, možda bi budućnost Evrope sasvim drugačiju sudbinu doživjela!)", zapisao je i debelom linijom podvukao u svom dnevniku, koji je pedantno i brižljivo vodio ovaj čovjek izvanrednog obrazovanja, interesovanja i vojničke karijere, na kraju i vitez Malteškog reda. Biće da je Emil Krenajz često razmišljao o tome i izgleda nikad nije prežalio to što su ga okolnosti omele da spriječi odlazak Lenjinovog voza u Rusiju.

Kao načelnik Opšteg odjeljenja za transport pri Glavnom generalštabu u Beču, Emil Krenajz je dobio novembra 1917. godine zapečaćeni koverat kao izuzetno povjerljiv dokument, u kom je stajalo da se "blindirani vagon kompozicije iz Švajcarske, određenog datuma i časa, ima proslijediti neotvoren preko austrijske teritorije, od ulazne do izlazne granice". Odlučnog i ispravnog oficira austrijske vojske začudila je takva naredba, pogotovo u tadašnjim ratnim prilikama. Nakon dva dana stigla je preporuka s vrha da odmah ispuni ono što mu je naređeno, pod prijetnjom sankcija, koje će utoliko biti rigoroznije pošto je on visoki oficir. Na kraju je došlo do potpunog preokreta situacije i Krenajz je sklonjen na nekoliko dana sa svog mjesta.

Preko veza u obavještajnim krugovima ubrzo je pukovnik Krenajz saznao da je u blindiranom vagonu, zbog čijeg su ga prolaska poslali na službeni put, bio glavom i bradom – drug Lenjin.

"Očigledno", zapisao je kasnije Emil, "naredbodavac je bio dobro upoznat sa sadržajem blindiranog vagona i imao je posebne razloge da to ostane u najvećoj tajnosti".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)