U nastavku priče o "Čovjeku koji je mogao da zaustavi Lenjina", Milosavljević objašnjava dalji život austrijskog generalštabnog pukovnika Emila Krenajza:

Zvuči kao poštapalica, ali rijetki su Karlovčani koji znaju da je ovaj negdašnji austrijski oficir i kasnije direktor Dunavskog parobrodskog društva sa sjedištem u Beogradu, ali i slikar, vinogradar i vinar, živio u njihovoj varoši, a još manje njih ga pamti ili su čuli nešto o njemu. Pedesetih godina korak ka skidanju vela zaborava sa Emila Krenajza učinila je "Politika" u članku u kom se osvrće na njegova usputna interesovanja, nazivajući ga slikarom, egiptologom i astronomom, a ujedno nepoznatim čovjekom. Snop svjetlosti na njegov lik i djelo bačen je 1998. godine izložbom u karlovačkom Zavičajnom muzeju. Postavka se sastojala od Krenajzovih radova sakupljenih iz mnogobrojnih privatnih kolekcija i domova, gdje su završili, ali čini se da to ipak nije bilo dovoljno da se sagleda sva veličina njegove ličnosti. Najveći iskorak u namjeri da ne iščezne sjećanje na njega načinila je Mirjana Končar Đurđević iz porodice kod koje je on u Karlovcima boravio do smrti, napisavši knjigu "Odoleli zaboravu".

Emil Krenajz je bio rodom iz Petrovaradina, tačnije Majura. Rođen je 1872. godine u skromnoj porodici njemačkog zanatlije. Od dva muška djeteta koja su imali, roditelji su u gimnaziju poslali njega, jer nijesu bili u mogućnosti da o svom trošku obojicu školuju. Stariji sin Ladislav pohađao je Teološko sjemenište u Đakovu, a Emil je završio Karlovačku gimnaziju s odličnim uspjehom i nastavio školovanje na Vojnoj akademiji Austrougarske monarhije.

Odmalena je bio zainteresovan za sve oko sebe, naklonjen učenju stranih jezika, istoriji, matematici, a sve što bi mu se tokom školovanja u Karlovcima i u Austriji događalo, bilježio bi olovkom i bojama na papirićima. Kao pitomac akademije i mlad oficir, dio slobodnog vremena najradije je provodio po muzejima i bibliotekama. Žeđ za novim saznanjima utoljavao je zadubljen u knjige i istorijske zapise.

Od slikarskog pribora i platna nije se odvajao do posljednjih trenutaka u životu. Ostavio je iza sebe mnogo nedovršenih slika. Odbijao je nagovore da izloži svoja djela puna kolorita, da i drugi u njima uživaju, riječima: "Ne mislim da otuđujem ono što uradim iz sopstvenog zadovoljstva, još manje da to izložim ocjenjivanju i kritici nestručnjaka, novinarskih pera umjetničkog pomodarstva." Jedina izložba njegovih djela upravo je bila pomenuta karlovačka 1998. godine.

"Na njegovim slikama uvijek je nešto lijepo, pitko, dopadljivo. Slikao je za svoju dušu, a slike su uglavnom završavale u krugu porodice i prijatelja ili ih je poklanjao onima koje je volio. Većina njegovih sačuvanih radova su portreti dječaka i lijepih žena, među kojima se posebno ističe lik lijepe Jece – Jelisavete Končar Đurđević. Pejzaž je radio akvarelom, mrtve prirode uljem, rekao bih da je savršen do perfekcije. Emilov autoportret nacrtan olovkom bliži je fotografiji nego crtežu", zapisao je Braco Kulenović o Krenajzovom slikarstvu u katalogu povodom izložbe.

Po završetku Vojne akademije i kao dobar poznavalac riječnih puteva, priobalnih terena, raskrsnica vodenih tokova, postavljen je na odgovoran položaj u Odsjeku riječne flote pri Glavnom generalštabu u Beču, gradu u kom je živio. Tamo upoznaje službenicu na željeznici Ilu Fibinger prilikom jednog putovanja, oženio se njome i u braku ostaju do odluke da se presele u Beograd između dva rata, ali ona iznenada umire. Dugo su se zabavljali, to jest bili vjerenici, iz praktičnih razloga – pare za kauciju za sklapanje braka nijesu mogli oboje da obezbijede pa su čekali da on položi majorski ispit.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)