Priča o "Čovjeku koji je mogao da zaustavi Lenjina", dalje se bavi odnosom Emila i iznenada mu priminule supruge Ile Fibinger i budućim njegovim životom:

Na svadbeni put otišli su u Majur, gdje su im njegovi roditelji priredili pravu sremačku svadbu sa tamburašima. Od Emilove majke Ila je, kao svadbeni dar, dobila sremsku narodnu nošnju, koju je kasnije nosila u prigodnim prilikama.

U to vrijeme Emil se sve više "zagrijevao" za istoriju starog Egipta i od tada datira njegovo proučavanje hijeroglifa. Posmatrao ih je okom slikara i crtača, što mu je vjerovatno pomoglo u odgonetanju. Neka od njegovih tumačenja hijeroglifa prihvaćena su i u znak zahvalnosti postao je počasni član Biblioteke u Aleksandriji. Početkom 1912. godine u Beč dolaze Emilova sestra od tetke Jelisaveta iz Karlovaca i njen vjerenik Konstantin Koja Končar Đurđević. Emil i Ila bili su kumovi mladom paru i na usluzi u njihovom zajedničkom životu u Beču. Ila je čak bila kuma njihovom prvijencu Borislavu.

Prvi svjetski rat proveli su u Beču, Ila uglavnom radeći u Crvenom krstu, a on obavljajući svoje dužnosti kao načelnik Opšteg odjeljenja za transport pri Glavnom generalštabu. Spisi kažu da je Emil u Beču pomagao mnogim ratnim zarobljenicima, među kojim je bilo dosta Srba. Da li zbog toga što je odrastao u sredini gdje su živjeli i Srbi ili stoga što je njegova porodica bila izukrštana sa Srbima, tek, kao načelnik Opšteg odjeljenja za transport, bez kolebanja bi zgužvao i bacio u korpu predmet koji se ticao srpskih zarobljenika, a nije im išao u prilog.

Pred kraj Prvog svjetskog rata odlikovan je visokim priznanjem za izuzetnu humanost pokazanu tokom rata, ordenom viteza Malteškog reda, na predlog Međunarodnog komiteta Crvenog krsta. Pored tog najvećeg priznanja koje neko može da dobije za humanitarni rad, Krenajz je dobio i mnoga druga.

Nakon rata, prebrodivši depresiju poslije Iline smrti, Emil je počeo da radi u predstavništvu Dunavskog parobrodskog društva u Beogradu, na uglu ulica Kapetan Mišine i Jovanove. Živio je u Beogradu i Karlovcima, kod svojih rođaka, mada ih neki nazivaju njegovim prijateljima, u porodici Končar Đurđević, kod Jelisavete i Koje, tada inspektora Ministarstva finansija, i njihovo troje djece – Borislava, Slobodana i Emilijana, kojima je posvetio pažnju i ljubav kao da su njegova djeca. Kuća u Karlovcima u kojoj je živio danas pripada porodici Šovljanski i nalazi se u Ulici mitropolita Stratimirovića.

Ubrzo je otišao u penziju, posvetivši se lovu, ribolovu, vinogradarstvu i, naravno, slikanju. Iz Francuske je poručio sadnice sorte vinove loze semion i sovinjon, zasadio ih i vodio računa o njima. Na sajmovima i izložbama prije i poslije Drugog svjetskog rata vina iz njegovog podruma osvajala su najviša priznanja i nagrade.

Revoltiran politikom Austrije, koja se približavala Hitlerovoj nacističkoj ideologiji, odrekao se penzije. Taj svoj postupak je začuđenoj porodici objasnio kratko: "Od nove vlasti u Austriji, koja je fašističkog opredjeljenja, ne želim da primim više nijedan fening. To je ono što kao čovjek i humanista mogu još da učinim."

Prilikom popisa u Karlovcima 1941. godine izjasnio se kao Jugosloven, a kada su mu rekli da to više ne postoji, odgovorio je da je onda – niko. Ubrzo poslije toga ponudili su mu članstvo u Kulturbundu, odbio je i rekao da se smatra Jugoslovenom. Nakon provjere imena i prezimena ponovo su ga pozvali, na šta je odgovorio da on, doduše, jeste Emil Krenajz, ali Jugosloven.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)