U nastavku priče "Zlehuda sudbina bogataške kćeri", njena autorka Zorica Milosavljević, u svojoj knjizi "Oni su živeli ovde", dalje navodi:

Sasvim je sigurno da mlađe generacije Karlovčana ne znaju ni da Ulica braće Dejanović u njihovom mjestu nosi ime po Angelininim sinovima – Dušanu i Bogdanu, koje su ustaše ubile 1941. godine.

– Angelina Popović, udata Dejanović, rođena 1894. godine, posljednji je potomak Smotrinih, koji su se bavili vinogradarstvom i proizvodnjom vina i po tome nadaleko bili poznati – priča Rade Bogdanović, jedan od sadašnjih vlasnika kuće. – Njen otac Marko Popović Smotra imao je dvije kćerke i dva sina. Porodičnim biznisom, vinogradarstvom, bavio se i njegov stariji sin Josim. U istoriji karlovačkog vinogradarstva ime Marka Popovića Smotre, školovanog vinogradara, ostalo je zapisano velikim slovima, jer je prvi nakon filoksere koja je harala 1885. i narednih deset godina, opustošila sve vinograde u Karlovcima i diljem evropskog kontinenta i ostavila vinogradare bez vina, zasadio sorte otporne na tu pogibeljnu bolest vinove loze. Za njim su krenuli ostali Karlovčani i tako su se zasadi vinove loze obnovili u Karlovcima. Smotrina kapljica – bermet kapljaš – pila se u Londonu, Beču i izvozila u Ameriku. Mi smo, kada je moja mati počela da se brine o Angelini 1971. godine, probali Smotrinu kapljicu iz 1932.

Po Bogdanovićevim riječima, Angelina je gimnaziju završila u Karlovcima, nakon čega su je roditelji poslali u Beč, u Višu djevojačku školu. Sudeći po brojnim fotografijama iz Francuske, Italije i drugih država, koje pored dokumenata i pisama čine dio njene zaostavštine, dosta je putovala dok se školovala. Vrativši se u Karlovce, vodila je aktivan društveni život. Često je sa društvom iz uglednih karlovačkih porodica išla na izlete, veslanje, sankanje...

Kada je u novembru 1918. u zgradi Seminarijuma, današnjeg bogoslovskog internata, osnovana vojna bolnica za prihvat bolesnih srpskih vojnika koji su se vraćali kući iz austrougarskih zarobljeničkih logora – na čelu bolnice su bili dr Obrad Maksimović, dr Milan Popović i kao upravnik Kosta Petrović – poslove medicinskih sestara obavljale su djevojke iz viđenijih karlovačkih porodica, pa tako i Angelina. Imala je tada 24 godine. Nedugo potom najvjerovatnije se i udala, jer 1922. rađa u Osijeku prvog sina Bogdana, a dogodine i Dušana. Njen izabranik, kako kaže Bogdanović, bio je trinaest godina stariji od nje, župan Osiječke županije Mile Dejanović. Kada je osnovana Dunavska banovina, on dolazi u Novi Sad na visoku dužnost podbana i od tada su živjeli u kući u Mitropolita Stratimirovića 18 u Sremskim Karlovcima.

– Bila je veliki ljubitelj muzike. Svirala je klavir i obožavala Betovena. Čak je držala i koncerte. Kao starija, besplatno je podučavala djecu. Zavještala je najvrednijoj učenici klavir, Bojani Ilić, kćerki Toše, paroha Gornje crkve, i mi smo to ispoštovali i predali ga – kaže Bogdanović.

Drugi svjetski rat za nju je bio posebno tragičan, jer joj je u razmaku od dva mjeseca odnio oba sina. A i brak joj se rasturio.

– U prvom naletu 1941. ustaše odvode obojicu sinova i likvidiraju ih. Nešto poslije njihove pogibije, suprug je napušta i sve vrijeme rata provodi u Nedićevoj Srbiji. Nikad mu ona to nije oprostila. Moja mati je odlazila 1971. kod nje, kuvala joj, spremala i družila se s njom. U jednom momentu je mojoj majci rekla da će joj sve ostaviti jer njegovi, mislila je na muževljevu rodbinu, nijesu zaslužili – iznosi dalje sjećanja na Angelinu Rade Bogdanović.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)