"...Uticaj onih čije je oružje pero a bojno polje ideje teško je uhvatiti, i još teže izmjeriti. Da li su, zaista, srpske intelektualce slušali samo "nezadovoljnici i radoznalci", ili su njihove ideje pokretale mase? Kako je, uopšte, došlo do okupljanja intelektualaca i njihovog suprotstavljanja totalitarnom režimu..." Kroz ove riječi, saopštene u mnogo širem kontekstu, zapaženi srpski istoričar mlađe generacije dr Petar Ristanović možda je najbolje i najsažetije objasnio sadržinu i poruku svoje knjige "Iluzija moći. Srpski kritički intelektualci i komunistički režim". Ovu izuzetno zanimljivu i vrijednu knjigu objavili su 2020. godine Fondacija "Aleksandar Nevski" i IP "Princip" iz Beograda, a iz nje ćemo u narednih nekoliko brojeva, uz odobrenje izdavača i saglasnost autora, sa značajnijim skraćenjem, objaviti poglavlje "Otpadništvo Dobrice Ćosića".

Dr Petar Ristanović rođen je 1985. u Podgorici. Djetinjstvo je proveo u Užicu, gdje je završio osnovnu školu i gimnaziju. Osnovne i master akademske studije istorije završio je na Filozofskom fakultetu u Beogradu, gdje je 2018. i doktorirao sa disertacijom "Srpska intelektualna elita i kosovsko pitanje 1974–1989", za koju je dobio nagradu "Gavrilo Princip", izdavačkih kuća "Prosveta" i "Princip". Zaposlen je kao naučni saradnik u Institutu za srpsku kulturu Priština–Leposavić. Pored ove, Ristanović je 2018. objavio i knjigu "Kosovsko pitanje 1974–1989", u izdanju "Prometeja" iz Novog Sada i "Informatike" iz Beograda, a autor je i više naučnih radova objavljenih u Srbiji i inostranstvu.

Dok se Drugi svjetski rat bližio kraju, poziv da doprinesu nastanku novog doba spremno su prihvatili mnogi mladi umjetnici: pisci, pjesnici, slikari. Još od predratnih godina mladići i djevojke bliski partiji čvrsto su vjerovali u svoju misionarsku ulogu. Jedan od autora u ljevičarskom listu "Novi srednjoškolac", za koji su kasnije pisali uticajni funkcioneri Marko Nikezić i Najdan Pašić, 1938. godine je napisao: "Mi smo narodna inteligencija. U nas su uperene oči širokih seljačkih masa. Dužni smo da im ukažemo puteve." Nakon pobjede revolucije dužnost više nije bila samo stvar morala, već i partijski zadatak.

Stvarati novu umjetnosti nije bilo lako. Agitprop je umjetnike vidio kao izvršitelje ideološko-političkih zadataka. Od njihovih djela je očekivano da budu vaspitna, oslobođena "pesimizma", "zastranjivanja", "boemije" i individualnih osjećanja, sa izraženim klasnim elementima i izvorno narodna – kako bi dosegla što širi krug čitalaca. Dometi takve, angažovane umjetnosti nijesu bili visoki. Direktor drame u Narodnom pozorištu u Beogradu Velibor Gligorić u jesen 1945. žalio se da vlada velika oskudica u kvalitetnim, čak i osrednjim dramskim tekstovima. Pokazalo se da je umjetnost teško staviti u okvire direktiva i petogodišnjih planova, kojima su komunisti bili opsjednuti. Centralna ličnost ovog poglavlja, Dobrica Ćosića, u pismu upućenom pjesniku Branku V. Radičeviću 1947. godine objašnjavao je da je petogodišnji plan pjesnika, njihova petoljetka, da "mobilišu ljudske umove i srca".

Književno stvaralaštvo, onakvo kakvim su ga zamislili partijski ideolozi, dugo nije moglo da pruži mnogo šta više od programskih, pamfletskih tekstova. Agitprop je težio da određuje ne samo teme, fabulu i likove književnih djela, već i stilske figure, jezik i njihovu kompoziciju. Tekstovi književnih kritičara su više ličili na krivični zakonik nego na naučne radove. Rezultati su, neizbježno, bili slabi. Posebno je to bio slučaj sa djelima mladih, samoukih pisaca, dojučerašnjih boraca, napisanih da ovjenčaju slavom partizansku epopeju. Šablonski tekstovi, lišeni svake originalnosti, nijesu mogli da popune prazninu nastalu prisilnim predavanjem zaboravu čitave jedne literature označene kao "nazadna" i "mračnjačka" (djela Rastka Petrovića, Miloša Crnjanskog, Stanislava Vinavera, Dragiše Vasića, Tina Ujevića, Jovana Dučića, Sime Pandurovića, Momčila Nastasijevića i drugih).

Preokret je najavljen 1951. godine, romanom "Daleko je sunce" Dobrice Ćosića. Jovan Deretić navodi kako je njime započela obnova srpskog romana. Predrag Palavestra ide još dalje i tvrdi da je ovaj roman bio "prelomna tačka i početak jedne nove literature".

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)