Obračun sa ''deformacijama UDB-e'' i proklamovana demokratizacija društva stihijski su doveli su do relaksacije društvenih odnosa. Dobrica Ćosić je već tada smatran za čovjeka u sukobu sa partijom. Na plenume nije dolazio. Njegove kritičke tirade u privatnim razgovorima nijesu bile tajna, a sasvim je vjerovatno da je uvijek oprezni Ćosić i želio da se za njih čuje. […]

   U vrhovima Saveza komunista je uveliko vladalo uvjerenje da je Ćosić otpadnik od partije, nacionalista i rankovićevac. Iako svjestan da se svaki njegov korak prati, viđao se sa proskribovanim bivšim funkcionerima, poput prvog sekretara CK SK Srbije, Blagoja Neškovića, i bivšeg republičkog sekretara za unutrašnje poslove, Životija Srbe Savića. Na prijemu delegacije SDB kod Tita, u maju 1967, sekretar za unutrašnje poslove Srbije, Slavko Zečević, na direktno pitanje predsjednika države ''šta je sa Ćosićem?'' odgovorio je da se ovaj ''dosta čuva'' i da izbjegava da govori javno. Kakvo je raspoloženje prema Ćosiću vladalo svjedoči razgovor Latinke Perović sa Markom Ristićem, tokom koga je pisac rekao da je ovaj ''krajnje opasan'' i da je njegova ideologija u krajnjoj liniji ''ljotićevska''. Optužba je posve zanimljiva, budući da je Ristić tokom razgovora lamentirao nad napuštanjem socijalističkog jugoslovenstva i kritikovao Vidmara, što su bili upravo Ćosićevi stavovi.

   Nakon pojave Predloga za razmišljanje, među dijelom rukovodilaca SK Srbije vladalo je uvjerenje da će Ćosić na partijskom plenumu javno istupiti tokom rasprave o kazni za glavnog inspiratora pisanja dokumenta, Antonija Isakovića. Još jednom, Ćosić je procijenio da je pametnije ćutati.

    Počeo je, međutim, da govori, itekako glasno, na javnim tribinama i skupovima. Najveći odjek je imao tzv. Leskovački slučaj, ili ''Leskovačka mućkalica'', kako je događaj nazvao ''Komunist''. Na skupu pod nazivom ''Kulturna politika i putevi razvoja u kulturi'', održanom 30. oktobra 1967. godine u Leskovcu, grupa filozofa praksisovaca i pisaca diskutovala je o jugoslovenskom društvu i procesima koji se u njemu odvijaju. Tribina se pretvorila u kritiku privredne i društvene refome, osporeni su samoupravljanje i proklamovana demokratizacija, za loše stanje u kulturi okrivljena je birokratija i primitivnost onih koji vode kulturnu politiku – ukratko, oštro je napadnuta politika Saveza komunista u kulturi.

     Leskovački slučaj je na stranicama štampe prošao dosta nezapaženo. Rukovodstvo SK Srbije je bilo preokupirano problemima u Lazarevcu, sa nenadanim pobjednikom na izborima, generalnom Radivojem Jovanovićem Bradonjom. Rješavanje slučaja je prepušteno opštinskim organima SK Leskovca, koji su zaključili da je došlo do ''skretanja sa idejno-političke platforme Saveza komunista''. SDB je takođe pomno pratila slučaj. Ozbiljnijih posljedica nije bilo, osim za jednog od filozofa, Triva Inđića. Izgubio je posao u Centralnom komitetu i primoran je da istupi iz partije. Ipak, Leskovački slučaj je pokazao da kod jednog broja intelektualaca buja nezadovoljstvo koje prijeti da izbije na površinu.

     Vrlo brzo Ćosić se odlučio na novo javno istupanje. Tokom predavanja na temu ''Kako da stvaramo sebe'', na Kolarčevom narodnom univerzitetu u Beogradu, dotakao se nacionalnog pitanja u Jugoslaviji. Javno se izjasnio protiv shvatanja o Srbima kao hegemonističkom narodu i Jugoslaviji kao srpskoj težnji za Velikom Srbijom. Tvrdio je da koncept Jugoslavije kao velikosrpske tvorevine, skovan u Austrougarskoj i prihvaćen od strane Kominterne u godinama pokušaja izvoza revolucije na zapad, stoji kao lanac o vratu srpskih komunista. Zato je zaključio: ''Politike i ideologije, ljudi vlasti i državoborci pretvorili su oslobodioce u političke hegemoniste, a oslobođenu braću u dužnike, u razočarane i prevarene Srbe. A, u stvari, oslobodioci su mnogo teže prevareni od onih koji se prevarenima osjećaju.'' Za Ćosića, događaji tokom 1967. bili su potvrda da je utopistička budućnost u koju je vjerovao u stvari velika zabluda. To je dodatno potvrdilo usvajanje dvije grupe ustavnih amandmana, 1967. i 1968. godine.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)