Stojan je, u stvari, bio ne samo sljedbenik već i potomak tih čuvenih Srba iz prošlosti našeg naroda. Ostvario je svoju zamisao sa svojim prijateljem Nebojšom Mitrićem – da se u Budimu, na području nekadašnje srpske varoši Tabanu, u blizini kuće "Kod zlatnog jelena", stjecištu srpskih i hrvatskih književnika, gdje je i Vuk navraćao, podigne spomenik Vuku Karadžiću. Stiže mu "Povijesnica" Milića od Mačve. Novosadski izdavač "Forum" na mađarskom jeziku objavljuje dugo očekivanu Stojanovu studiju "Jožef Sekač – Vuk Stefanović Karadžić srpske narodne i junačke pjesme" (urednik dr Janoš Banjai, recenzent dr Božidar Kovaček).

Radovan Popović

Privatna arhiva

Godina 1987. počela je, po njegovim riječima – furiozno. Mnogo poslova bilo je pred njim. Najprije je morao doći sred zime u Novi Sad da u Matici srpskoj, u Svečanoj sali, predstavi reprint-izdanje Sekačevih mađarskih prevoda srpskih narodnih i junačkih pjesama (1836). Početkom ljeta, 6. juna, postavljen je spomenik Vuku Karadžiću u Budimu "Kod zlatnog jelena".

Ostvaruje još jednu plemenitu namjeru, mali poduhvat – zajedno sa malobrojnim intelektualcima inicira i osniva 1988. godine zadužbinu Jakova Ignjatovića (Sentandreja, 1822. – Novi Sad, 1899), znamenitog romanopisca – "Milan Narandžić", "Trpen spasen", "Vas Rešpekt", "Večiti mladoženja".

Došao je u Beograd na Oktobarski susret pisaca. Prehladio se na putu, ali prije toga i u hotelu u kome nije bilo grijanja. Nezadovoljan je opštim prilikama, pa i ponašanjem prema njemu "izvjesnih" krugova u Beogradu i Novom Sadu, onih zvaničnih. Govorio je na otvaranju izložbe "Umjetničko blago Srba u Mađarskoj", elokventno kako on samo umije kao znalac kroz čije ruke je prošao svaki izloženi predmet – a svi oni su djelovali raskošno; mnogi su sačuvani zahvaljujući upravo Stojanu Vujičiću.

Srio je tom prilikom mnoge srpske uglednike, akademike i profesore univerziteta, pisce i slikare, prijatelje pa i neprijatelje, a obradovao ga je susret sa Dobricom Ćosićem i dug razgovor. Ćosić mu je poklonio svoj roman "Otpadnik" (1986). To je, ujedno, bila prilika da Stojan uruči nagradu Zadužbine Jakova Ignjatovića Dobrici Ćosiću: "Medalja i povelja dolaze iz sredine, gdje se, silom prilika, srpski pisalo i stvaralo, živjelo i mislilo". Svečanosti u Udruženju pisaca Srbije prisustvovao je i predsjednik Saveza književnika Mađarske Tibor Čereš. Na istoj svečanosti Matija Bećković, kao predsjednik Udruženja pisaca Srbije, primio je ovo posmrtno priznanje Milanu Kašaninu i Veljku Petroviću.

Kruna Stojanove javne aktivnosti, decenijskog tada i truda, bila je 1990. godine – otvaranje Muzeja crkveno-umjetničke i naučne zbirke u Mađarskoj, u Sentandreji. To je bio pravi sakupljački i naučni podvig dostojan svakog poštovanja. Muzej je svečano otvorio predsjednik Republike Mađarske Arpad Genc. U Stojanovom društvu, Genc je tom prilikom "izrazio iskreno zadovoljstvo što se u porti Saborne crkve, usred Sentandreje, leprša srpska zastava..."

A Ignjatovića Zadužbina nastavlja, zahvaljujući opet Stojanu, da radi, održava razne manifestacije u Mađarskoj, ali dodjeljuje i priznanja srpskim piscima, kao što su Borislav Pekić, Danilo Kiš, Mladen Leskovac.

Supruga Marijeta je rad u časopisu (koji je neočekivano ostao bez državne dotacije) zamijenila na proljeće 1992. godine zaposlenjem u Ministarstvu inostranih poslova, i biće savjetnica u Konzularnom odjeljenju. Poslije kraćih zamjenjivanja konzula u Rimu, Milanu i Zagrebu – januara 2000. godine postavljena je za konzula Mađarske u Italiji, u Ambasadi u Rimu.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)