U britanskoj prestonici Mihilo se sastao sa engleskim zvaničnicima Džejmsom Hauardom Harisom, Erlom od Malmsberija, državnim sekretarom za spoljne poslove i ser Edvardom Kastom, zaduženim za ceremonijal na dvoru, potom i vođom mađarske emigracije, Lajošem Košutom. Engleska vlada je strahovala da bi pobune hrišćanskih naroda u Turskoj, u situaciji kada je već buknuo rat u Italiji, dovele do sloma cijelog Carstva, a Carigrad bi se lako našao na dometu ruske vojne akcije. Pred tom opasnošću, Engleska je na sve načine pokušavala da otkloni povode za ustanak na Balkanu. Košut je predlagao knezu Mihailu da Srbija posreduje između Mađara i Hrvata za sklapanje sporazuma po kome bi Hrvati sarađivali sa Mađarima u rušenju Austrije i pomagali Mađare u južnoj Ugarskoj. O teritorijalnim naknadama nije bilo ni govora. U očima Košuta Srbija je posmatrana kao moguća vojna baza i polazna teritorija za vojne operacije, na kojoj bi se organizovale jedinice mađarskih dobrovoljaca. Knez Mihailo nije mogao da pristane na ove neizvjesne kombinacije, pogotovo što Košutov plan Srbiji nije donosio ništa, osim prijateljstva obnovljene i nezavisne Mađarske.
Kada je knez Mihailo stigao u Berlin, vijesti o pobjedama protiv Austrije u Italiji izazivale su u Pruskoj ratoborno raspoloženje protiv Francuske. I bez toga nije gajio pretjerane nade da će dobiti prusku podršku. Tada se odustalo i od ideje da se posjeti Petrograd. Knez je još u Parizu bio siguran da velike sile neće dozvoliti otvaranje Istočnog pitanja, pa je putovanje u rusku prestonicu smatrao besciljnim, "ne znajući šta da se govori". U Beograd se vratio 9. juna, mišljenja da bilo kakva akcija na dizanju ustanka mora da sačeka povoljniji trenutak. Srpsko pitanje nije moglo da bude povezano sa italijanskim. Trebalo se posvetiti unutrašnjim pitanjima, najprije promjeni ustava.
Knez Miloš je započeo svoju drugu vladavinu osvetom i progonima. Prvi su na udaru bili Toma Vučić i Ilija Garašanin. Knez Miloš je još 25. januara 1859. godine, naredio da protiv Vučića, tada predsjednika Savjeta, započne proces zbog nezakonitog sakupljanja novca za podizanje spomenika Karađorđu. Komisija koju je obrazovala skupština je proširila optužbe za nadoknadu šteta pričinjenih obrenovićevcima 1842. i 1844. godine. Vučić je uhapšen 11. februara 1859. godine. Odmah nakon Vučićeve smrti, 12. jula 1859. godine, počele su da kruže glasine da je otrovan. Knez je odbio da dâ dozvolu da se izvrši obdukcija, na kojoj je insistirao turski paša, obrazloživši taj postupak činjenicom "da se obdukcija kosi sa pravoslavnom vjerom, te da bi bila uzrok narodnog nezadovoljstva."
Situacija sa Garašaninom bila je drugačija. Od Miloševe osvete zaštitio ga je knez Mihailo. Još prije povratka Obrenovića u Beograd, Garašanin je zatražio prijem kod Mihaila preko Anastasa Jovanovića. Iako je mladi knez smatrao da je situacija nezavidna, govoreći: "Ah, to je nezgodno, veoma nezgodno! Ima puno razloga želeti da nije tako brzo došlo do toga ... Da je baba..." nije odbio da ga primi. Garašanin je knezu istakao da Srbija gleda na Miloša kao na veličinu prošlosti, a u Mihailu vidu veličinu sadašnjosti i, naročito, budućnost. Na napomenu da je potrebno voditi računa o Miloševoj prenagljenosti, knez Mihailo je izjavio kako to potpuno razumije, ali da ne brine i da mu za to daje svoju riječ. Izašavši od kneza, Garašanin je zahvalio Anastasu govoreći za kneza Mihaila: "To je svijet ideja! Njegov se značaj ne kazuje u malo riječi..." Potom je i knez Anastastu istakao da je zadovoljan razgovorom, te da je Garašanin čovjek s kojim će se raditi.
Iako je spasao Garašanina, Mihailo nije mogao da spase brojne druge. Smjene činovnika, od kmeta do savjetnika, počele su odmah sa Miloševim povratkom u Srbiju. Mnogima su oduzete penzije.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
