Nedaleko od nas je grad Bar, u čijoj luci treba da se ukrcamo na parobrod. Ta luka je do prije nekoliko godina pripadala Turskoj. Danas je, međutim, pod upravom Knjaževine Crne Gore i zato je tu napravljen put koji vodi od mora do središta knjaževine. Ovaj put, kao što je lako pretpostaviti, napravljen je više zbog trgovine nego zbog putnika, i služi prije svega za unošenje ratnog materijala u Crnu Goru, za slučaj koji se lako može predvidjeti, a to je da se stvari na Istoku ozbiljno zakomplikuju.

Idemo ovim novim putem da bismo stigli do luke u Baru i tamo se ukrcali. Pokraj luke se još uvijek vidi nasumice nabacana velika količina ratnog materijala koji su ostavili Turci kada su morali da prepuste ovu obalu Crnoj Gori. Iz toga se može zaključiti da Turci danas, osjećajući kako neumitno propadaju i sami slabo brane granice Carstva, iako je to u ranijim epohama bilo ključ njihove ekspanzije i osvajačke snage.

Iste večeri nastavio sam morem prema Kotoru, odakle je trebalo da mi bude lakše da stignem do glavnog grada Crne Gore. Sljedećeg jutra nakratko smo predahnuli u jednoj drugoj maloj luci koja takođe pripada knjaževini i zove se Spič. Nedugo zatim prešli smo granicu Austro-Ugarske monarhije i potom ušli u veliki zaliv Boke Kotorske. Ubrzo smo stigli do kraja tog predivnog zaliva, usidrili se i iskrcali. [...]

Kotor je na krajnjoj granici Austrije, to je posljednji evropski i katolički grad: krajnja granica između Istoka i Zapada, i zbog toga pomalo pripada i jednom i drugom. Naime, u Kotoru, sa vjerske tačke gledišta, dolazi do susreta Katoličke crkve i istočnih šizmatika. Našu Crkvu predstavljaju katolici, kojih je više, a šizmatike predstavljaju poštovaoci grčko-slovenskog obreda koji imaju dvije ili tri crkve, sa određenim brojem vjernika. Taj broj nije velik, ali ukupno gledano nije nevažan. U Kotoru se može sresti veliki broj Crnogoraca jer smo veoma blizu prijestonice Crne Gore, a na ulazu u grad, pored obale mora, redovno srijećete brojne ljude koji silaze sa planine radi svoje sitne trgovine i radi svega onoga što more obično pruža, s obzirom na to da su za sada saobraćajne veze intenzivnije sa ove strane nego preko Bara. Uostalom, iz Kotora se lakše putuje za Cetinje nego sa bilo koje druge strane. Drugi putevi dobri su samo za krijumčarenje ili za izbjegavanje prelaska granica drugih država. Na kraju krajeva, ako se može govoriti o istoriji Crne Gore, onda se ne može zaobići Kotor, sa kojim ova zemlja ima svakodnevne veze.

Montenegro, ili na slovenskom jeziku Crna Gora, mora da je ime dobila upravo po izgledu koji ima kad se posmatra iz Boke Kotorske. Kotor leži baš na obali mora, u dnu zaliva, na jednom veoma uzanom prostoru, zbog čega može da se širi samo sa strana, budući da mu planina iza njega ne daje više prostora, već se čak čini da mu uzima i ono malo što mu je dala. Planina se izdiže iza grada, odnosno nad gradom, tako divovski, veličanstveno, visoko, nepregledno, da sam pogled na nju uliva strah. Gromada je tako strma i zasječena pod pravim uglom od vrha do dna da, ako bismo sa najvišeg vrha bacili kamen, on bi pao pravo na grad, a ako bismo ga bacili malo ukoso, pao bi u more. Posmatrajući grad pred ogromnom planinom koja se izdiže nad njim, reklo bi se da je u pitanju malo gnijezdo insekata u podnožju velikog zida. Ako pogledate naviše, vidite veličanstvenu gromadu koja se nadvila nad gradom i golet koja dodiruje nebo i kao da podupire njegov svod. To oštro i visoko stijenje, koje kao da prijeti svojim impozantnim i strogim izgledom, s pravom je zaslužilo ime koje bi na neki način izrazilo njegovu izvanrednu čvrstinu, i zbog toga je nazvano Crna Gora. Prirodni raspored ovih planina jasno pokazuje da bilo koji narod da tu živi, mora biti nepobjediv, i iz takve tvrđave može da prijeti bilo kome ko se usudi da ga napadne.

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)