Da posjetim glavni grad Crne Gore koristio sam kočiju koja je saobraćala od Kotora do Cetinja. Krenuli smo malo poslije podneva, a kada je počeo uspon, skoro da smo stalno morali da putujemo kao da idemo pješke. Već je bilo prošlo više sati kada smo ušli u posljednje zavoje, koji su baš na najvišoj planini, i sunce je počelo da zalazi. Izašavši gore, vidjeli smo pod našim nogama Kotor u dnu duboke provalije. Bili smo tako direktno iznad grada da su se vidjeli samo krovovi i ulice, i mogli smo brojati ljude koji su šetali. Međutim, gotovo da se nije moglo vidjeti ništa drugo do vrhova šešira i pokreta ruku. Već smo prešli jedan, dva, tri, sedam, osam zavoja i Kotor nam je stalno bio pod nogama. Ovome putu zaista nema kraja. Konačno smo stigli blizu vrha; pri pogledu dolje u provaliju vidi se veoma dubok bezdan u čijem se samom dnu nalazi zaliv, koji izgleda kao ogledalce u kome se odražavaju nebo i planine. [...]

Kada se stigne do najuzvišenijeg mjesta uspona, nakratko se ide po ravnom, a potom počinjemo spuštanje, ostavljajući iza sebe sve dotadašnje prizore, dok nam se pred očima otvara prostrani i potpuno novi vidik. Do malo ranije bili smo na jadranskoj strani blizu austrijske granice, a sada je ispod nas Skadarsko jezero, koje s ove visine vidimo u svoj njegovoj dužini, dok je preko puta nas Otomansko carstvo sa Albanijom i brojnim planinskim lancima koji se prostiru do Makedonije. Nakon još jednog dobrog dijela puta, pojavljuju se, kao u nekoj udolini, kućice veoma skromnog izgleda. Ja sam mislio da je to mala grupa kuća koje čine planinsko selo. Ali, približavajući im se, kola se zaustaviše, i kočijaš me obavijesti da smo stigli u prijestonicu Knjaževine Crne Gore i da se nalazimo upravo na Cetinju, gdje boravi vladar sa svojim dvorom, diplomatskim korom, ministrima itd., kao što priliči pravom suverenu. Prihvatio sam gostoljubivost jednog dobrog Italijana koji tu živi, da se malo odmorim, iako sam se nakon prvih problema u pronalasku smještaja već bio pomirio sa idejom da ostanem u kočiji i tu dočekam zoru. Sada čitaoca treba malo upoznati sa zemljom.

U drevno doba Crna Gora možda nije bila naseljena na najvišim i najstrmijim krajevima, jer ove visine same po sebi i nijesu mnogo privlačne za život, kako zbog negostoljubivosti mjesta, tako i zbog teškoća u uspostavljanju veza sa drugim zajednicama, ali i zbog toga što se ljudi moraju odricati najnužnijih stvari. Prije prihvatanja hrišćanstva, sve obale Jadrana bile su pod rimskom vlašću. Kada je Rimsko carstvo palo zbog najezde varvara, onda su Sloveni, silazeći sa sjevera, i potiskujući Gote, Vizigote, Vandale i druge prema jugu i zapadu Evrope, zauzeli Balkansko poluostrvo i osnovali srpsko carstvo, koje je opstalo više vjekova, predstavljajući na neki način ideal svih Južnih Slovena. Crna Gora je bila dio tog srpskog carstva.

Krajem XIV vijeka, odnosno 1389. godine, Turci su uništili staro srpsko carstvo u slavnom Kosovskom boju i zauzeli gotovo čitavo Balkansko poluostrvo. Nije preostalo ništa sem obala mora, gdje su Mlečani duž Jadrana poslužili kao odbrambeni bedem protiv širenja Otomanskog carstva. Od tada pa nadalje, zbog tog otomanskog osvajanja, Crna Gora je naseljena i po najvišim i najstrmijim vrhovima. Budući da su Turci stalno ratovali protiv potčinjenih hrišćana, a hrišćani se stalno borili protiv ugnjetača, potlačeni su potražili zaklon u ovom nepristupačnom kraju, kako bi se bolje branili i bolje uživali u relativnoj slobodi i autonomiji.

To je glavni razlog dolaska hrišćana na planinu: da se oslobode turskog jarma, i da bi mogli da zadaju muke ugnjetačima i s izvjesnom sigurnošću izbjegnu odmazdu. Mjesto nije moglo bolje da posluži tom cilju. Činjenica je da istoriju ovog naroda čini samo neprestana borba protiv Turaka: ovaj narod je bio i još uvijek je u stanju stalnog rata. I pored svih napora, Turci nijesu nikad uspjeli da osvoje ove gore. […]

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)