Baš nijesam imao sreće što tokom mog boravka u Crnoj Gori knjaz nije bio u svojoj rezidenciji jer bi mi bila dužnost da mu prenesem duboke izraze poštovanja, i ne sumnjam da bi mi on ukazao svoje plemenito gostoprimstvo i pokazao svoju poslovičnu ljubaznost. Ali kako knjaza nije bilo, preostao mi je vladika, to jest mitropolit, i požurio sam da ga posjetim i izrazim mu svoje poštovanje.

Srećna okolnost je bila da na Cetinju sretnem jednog dobrog Italijana koji se, srećan što je naišao na zemljaka, ponudio da mi u svemu pomogne. On je poznavao sve uglednike u gradu i mogao je da me upozna sa svakim bez ikakvih poteškoća. Zato se uputismo ka manastiru.

Nakon što prođosmo kroz prva vrata, nađosmo smo se unutar ograde koju je činila međa skromnog izgleda. Potom prođosmo kroz vrata zdanja i eto nas u unutrašnjem predvorju. Sve odiše siromaštvom, pod je od običnog drveta, zidovi potpuno goli, prilično primitivno omalterisani. Vidi se pokoji kaluđer kako šeta s velikom krznenom kapom na glavi, dugom bradom i prilično razbarušenom kosom, u papučama, s čibukom u ustima, dok u ruci drži svoju brojanicu, uglačanu i sjajnu od duge upotrebe. Čini se da dobri čovjek baš ne zna šta bi radio sa svojim vremenom.[…] Moj tumač mu je rekao da dolazim u posjetu mitropolitu, a on je, pozivajući nas da se popnemo na gornji sprat, požurio da obavijesti Njegovu ekselenciju.[…]

Dok sam čekao, nijesam uspio da prikrijem svoje zaprepašćenje i čuđenje, pa sam podijelio svoje misli sa tumačem. On mi je potvrdio da mitropolit drage volje prihvata evropske običaje i teži da ih oponaša, pa i da bi svojoj pastvi dao podstrek i primjer kulture i napretka. Nakon nekoliko minuta čekanja dobri mitropolit se predstavi na veoma prijatan način. Klanjajući se i pokazujući uzajamno poštovanje, uspjesmo da se smjestimo jedan pored drugog. Kada mu izložih svoju želju i cilj putovanja da proučim hrišćansku i vjersku tradiciju istočnih obreda, on se pokaza veoma uslužnim i voljnim da u potpunosti zadovolji moju radoznalost.[…]

Dok smo razgovarali, mitropolit je naredio slugama i crkvenjacima da nam otvore crkvu i sakristiju kako bi nam ih pokazao.

I nakon nekoliko minuta uputili smo se da je vidimo. Crkva kao građevina nije ni po čemu posebna. To je mala kapela, u kojoj se u dijelu namijenjenom vjernicima može udobno smjestiti jedva pedeset osoba. No, ovi dobri pravoslavci (govorim o narodu) ne stoje u crkvi mirno, svi zajedno, već obiđu svete ikone, prekrste se nekoliko puta i izađu. Tokom velikih svečanosti, da bi sav narod bio zadovoljen, imaju običaj da služe liturgiju na otvorenom ili se samo obred drži u zatvorenom prostoru, a narod može da mu prisustvuje stojeći pod vedrim nebom.

Na unutrašnjem zidu crkve nalazi se jedan divan ikonostas sa lijepim slikama ruskih umjetnika; sveta ruska prikazanja su izuzetno pobožna i lijepa. Ukrasa od metala i pozlaćenog drveta ima i previše. Kada se ukloni plašt sa središnjih vrata ikonostasa, pojavljuje se jedan lijepo održavani oltar na kome su metalni ćivot i jevanđelje, koje po istočnom obredu mora uvijek biti na oltaru pred ćivotom. Sa jedne strane ikonostasa nalazi se jedna mala ćelija, koju gotovo potpuno zauzima veliki odar prekriven bogatim zlatnim pokrovom sa lijepim likom Hrista na reljefu i episkopskim oznakama. Rekoše mi da se u tom sarkofagu čuva u potpunosti nepromijenjeno tijelo crnogorskog vladike Petra Prvog, pravog rodonačelnika crnogorske dinastije. Ja sam bio veoma zainteresovan da svojim očima vidim to tijelo i usudih se da to nagovijestim svom tumaču. Ali izgleda da sada više nije običaj da se pokazuje narodu, i jasno je bilo da insistiranjem ne bismo postigli ništa, već bi nas možda smatrali previše nametljivim. Morali smo da se zadovoljimo posmatranjem spoljašnjosti groba prekrivenog bogatim zlatnim pokrovom.

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)