U Kotoru je okončano moj putovanje Crnom Gorom. […] U njemu se čuva jedna veoma draga katolička uspomena iz Crne Gore, odnosno vjerski ponos tih gorštaka, koji bi jednog dana mogao da posluži kao spona sa katoličkom crkvom.[…] Jedno od tih sredstava mogao bi biti upravo kult Blažene Ozane iz Crne Gore, koja se u Kotoru duboko poštuje.[…]

Ona se rodila u Crnoj Gori, u jednom siromašnom seocetu, ili bolje rečeno skupini koliba blizu Komana, a na krštenju je dobila ime Katarina. Još je od djetinjstva davala nesumnjive znake natprirodne vokacije kojoj je strano sve što je zemaljsko i ljudsko. Zadivljujuća Božja djela kroz koja je prolazila vodeći stado na ispašu stalno su je držala u ekstazi izazvanoj pohvalama upućenim Tvorcu i Bogu, kome je uvijek slala nevinu molitvu. Ona je u samoći svetački provodila svoje vrijeme, poput jedne druge svetice po imenu Genoveva, ili još jedne zvane Germana Kuzen iz Pibraka. Nije dobila nikakvo školsko obrazovanje, ali je u knjizi prirode, u vodama, cvijeću, zvijezdama i planinama čitala o slavi i čudesima Oca na nebesima, i trudila se da ga voli i hvali koliko je god mogla. Ona sama ličila je na jedan od onih cvijetaka koji se, skriveni među planinskim liticama, napajaju sunčevom svjetlošću, a da nijedan svjetovnjak nikad za njih ne sazna i ne dođe da uživa u nevinosti njihovih mirisa. Takva je bila Katarina (njeno prvo ime) dok je satima čuvala ovčice među stijenama Crne Gore. Čini se da je bila draga nebeskim priviđenjima od djetinjstva, što ju je sve više ubjeđivalo u namjeri da se potpuno posveti Bogu.

Podstaknuta željom da pronađe nekog ko bi je uputio mističkim stazama, dobila je dozvolu roditelja da napusti zavičaj i dođe u Kotor. Nemajući od čega da živi, počela je da radi za jednu poštenu porodicu. Budući da je umjela da zadobije poštovanje i njihovu privrženost, njene gazde su bile zadovoljne što imaju uza sebe tako drago biće. Međutim, kako je ona težila usredsređenijem i savršenijem životu, uspjela je da stupi u treći red Sv. Dominika, posvećujući se praktikovanju najtežih vrlina, i mijenjajući prvo ime u Ozana, u čast druge istoimene, u to vrijeme slavne Božije sluškinje. Od tada pa nadalje, poštovanje koje su joj svi ukazivali pretvorilo se u slavljenje: i učeni ljudi i obrazovani sveštenici tražili su njene prosvijetljene savjete kada su zapadali u poteškoće, kako u svojim učenjima, tako i u svojoj službi. Ali pobožna sluškinja, nezadovoljna svojim stanjem koje je još uvijek bilo vezano za ovaj svijet, žudjela je da se potpuno prepusti samoći. Zbog toga joj je sagrađena mala kula bez vrata za ulaz i izlaz, sa jednim prozorčetom, i u tom dobrovoljnom zatvoru ona je provela ostatak svog dugog života, u ispaštanju, molitvi i kontemplaciji, pomalo radeći i hraneći se samo onim što bi joj milosrdni ljudi ponudili kroz prozorče. Sa tog prozora ona je čak pomagala i siromašnima, dajući im ono što je i sama dobila kao milosrđe, a još više je pomagala potištenima i očajnima, pružajući im mudre savjete ili vjersku utjehu. Svojim molitvama spasila je grad od užasnih nesreća, kako od poplava, tako i od zemljotresa koji su sa visina survavali na njega veliku masu kamenja koje bi ga uništilo. Umrla je veoma zaslužna u svom zatvoru 28. aprila 1565. godine, u gotovo osamdesetoj godini, nakon što je učinila mnoga dobra djela. Od tog trenutka držana je za sveticu i kao takva i obožavana, a do danas je duboko poštuju kako rimokatolici, tako i Sloveni šizmatici, naročito njeni zemljaci Crnogorci, koji u njoj vide slavu svoje domovine. Ova pobožna djeva jedina je spona Crne Gore sa Katoličkom crkvom, zbog čega bi bilo uputno, imajući u vidu ujedinjenje crkava, istaći njen značaj i odati joj čast kao jedinom katoličkom ponosu u Crnoj Gori.

U Kotoru, gradu koji predstavlja granicu do koje dopiru slovenski narodi, čuvaju se relikvije Svetog Trifuna Mučenika iz prvih vjekova hrišćanstva, a ovoga sveca posebno obožavaju svi Sloveni, naročito Rusi i Crnogorci.

PRIPREMIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)