Idućeg jutra probudiše nas već u tri sata poslije ponoći. Oko četiri dobismo čorbast pasulj i još po mraku krenusmo na put. Rekoše nam da je cilj današnjeg puta Ohrid, do kojeg je trebalo prevaliti trideset šest kilometara. Da li je baš toliko bilo ili nešto više, to nijesmo znali, ali da nije manje, u to smo bili sigurni. Srijetali smo čitave karavane volovskih kola s brašnom. Vozili su ga iz Bitolja u Debar, odakle je dalje otpremano na tovarnim životinjama.

– Zar ćemo zaista u Ohrid? – pitali su neki. – Eto, kažu…

– Onda je sigurno da idemo u Bitolj, kao krajnje odredište. – Da, ako ne stigne naređenje da već iz Struge okrenemo prema Draču ili Valoni.

Još negdje oko podneva, s posljednjih obronaka planine Jablanice, ugledasmo Ohridsko jezero. Ležalo je među planinama Mokra i Galičica kao ogromno polje s procvalim, plavkasto-zelenim ječmom. Južni dio mu se gubio u magli.

Nekako u to isto vrijeme sretosmo vrlo lijep, bogat fijaker s dobrom, okićenom zapregom, na kojoj su zveckali praporci. U fijakeru je sjedio vrlo krupan čovjek, u neobično raskošnoj uniformi i s fesom na glavi. Počesmo nagađati ko bi to mogao da bude i ne složismo se ni u jednoj pretpostavci, jer nijesmo znali šta se oko nas dešava. Poslije nam je bilo jasno da je to bio neki visoki albanski dostojanstvenik, a koliko oni drže do lijepih, bogatih uniformi i šta se sve može pomoću njih kod Arbanasa postići, mogli bi naširoko pričati svi koji su bolje upućeni u albansko-turske odnose prije Balkanskih ratova.

Već smo se prije Velešća, kod sela Dubovljana, spustili sasvim u ravnicu, koja se proteže sve do jezera i širi se čak na nekih desetak kilometara. Sasvim je ravna i nešto je bila bolje obrađena nego ravnice koje smo do tada viđali.

Struga je ležala pravo pred nama i pripila se uz jezero kao pijavica. Isticalo se nekoliko minareta. Na dva kilometra pred mjestom polje se pretvaralo u močvaru. Kroz močvaru je vodio put, koji je na nekoliko mjesta bio skoro pod vodom, iako je prilično izdignut. Lijevo i desno od puta bila je voda, šaš i blato. Sve je bilo nevjerovatno puno ptica močvarica, posebno divljih pataka. Svaki čas dizali su se pred nama čitavi oblaci tih plašljivih stvorenja i bježali glavom bez obzira. Srpski vojnici su to u početku gledali mirno i bez velikog interesovanja, kao i mi uostalom, ali onda im najednom postade to bježanje smiješno i počeše pucati na ptice kao ludi. Stotine metaka uludo potrošiše. Činilo se da su, makar i nesvjesno, osjećali da je to najbolji način na koji mogu da upotrijebe svoje puške. Major je odjahao ispred nas u Strugu, pa ih nije mogao pozvati na raport, a ne znam gdje su tad bila gospoda Gradimir i Živojin, kad ni oni to ne učiniše. Ili su možda i oni vjerovali da je pucnjava dobar način da se rasterete i oraspolože izmoreni mladići?!

Drugačije je mislio jedan gospodin koji je jahao za nama, dostigavši do nas negdje pri kraju močvare, kad je puškaranje bilo u najvećem jeku. Na njemu je bilo skupo građansko odijelo, a na glavi je imao srpsku oficirsku kapu. Čim je došao do nas, počeo je vikati na vojnike da ne pucaju, a kad su pucnji i dalje nastavljeni, uhvatio je jednog vojnika za uši i počeo da ga tuče po glavi, da je sve praštalo.

– Stoko jedna! – vikao je gospodin – Zar su ti za to dali pušku?!

To je odmah pomoglo. Momci su, doduše, mrmljali i psovali, ali su i poslušali. Ali, čim je gospodin odjahao naprijed, oni opet počeše pomalo, pa sve više da pucaju. Na putu nađosmo jednu automobilsku olupinu. Desna strana bila je u močvari, a lijeva na putu. Štošta na toj olupini bilo je polomljeno, a zadnji lijevi točak uopšte nije imala. Sigurno su nesrećni Englezi – ili već neko drugi – odnijeli točak naprijed, da ga u mjestu poprave ili da ga bace, misleći da je bolje otići i pješke, ostavljajući automobil, nego da se eventualno sretnu s Bugarima.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)