Prve grupe stigle su u Kavaju zavida, a mi bolesnici kasno, po mrklom mraku. Prije nego što smo stigli na kaldrmu ispred grada, morali smo svaki čas da obilazimo duboko i teško blato.
Naš Drug išao je na jedvite jade i nije više psovao. Ćutao je kao riba, a ne znam da li je to u njemu nadvladala nada u skoro oslobođenje, u kojoj je sve lakše podnosio, ili ga je obuzeo potpuni umor. Gospodin Kapetan i Ančica jahali su pred nama, a možda i ispred prvih kolona, i njima je bilo dobro. Dalmatinac i ja ćutali smo i koračali naprijed, a i ostali, koji su bili među zdravima, patili su kao i mi, osjećali se bolesno kao i mi, ćutali su kao i mi, znajući da je to najpametnije što mogu da urade. Brbljanje strašno umara sve osim onih koji govore kao čeketalo u vodenici, a da pritom nemaju u glavi ni jednu jedinu pametnu misao. Takve može da zaboli samo jezik i donja vilica, ali ne mogu da se umore. Skoro svi smo ćutali, u svim kolonama, u svim društvima.
U Kavaji dadoše za bolesnike posebne smještaje za prenoćišta. Drug, Dalmatinac i ja dođosmo, među ostalima, u neku osnovnu školu, preko puta velike džamije. Dobismo dosta slame za ležanje i začinjen pasulj za večeru, pa nam je bilo dobro.
Tu ostadosmo dva dana, sedmog i osmog decembra. Iz kuhinje smo dobijali za doručak čaj, za ručak začinjen pilav, a za večeru gulaš. Isto tako dobismo u ta dva dana i po dvije vekne hljeba.
Kavaja je nešto veća od Pekinja, a inače je kaldrmisana kao svaka druga varoš. Nešto pobliže o samom mjestu ne mogu reći, kao ni o nekom drugom, jer sam vidio samo one djelove kroz koje smo provedeni. Dućani su bili puni robe i stvari nijesu bile skupe. Radili su uglavnom samo s turskim novcem. Neka su se naša gospoda, posebno ona koja su imala našeg novca, odmah uvježbala u novom računanju, ne zbunjujući se oko vrijednosti groša i drugih čuda. Pred konacima se nije razvila trgovina, jer je major izdao stroge naredbe da se nijedan zarobljenik ne smije pojaviti na ulici, osim kad nas vode po hranu. Zbog tog njegovog naređenja nastala su velika nagađanja među nama. Jedni su tvrdili da je tim naređenjem major želio da izbjegne sve nezgodne upadice i dobacivanja između nas i domaćeg stanovništva, a drugi su mislili da je major to naredio zbog toga što se plašio da ne pokušamo da bježimo. Bilo je i drugih mišljenja.
Nije nam rečeno kada ćemo krenuti dalje i naša je nestrpljivost rasla, kad čusmo sedmog decembra popodne da je gospodin Živković otišao u Drač. Bilo nam je pomalo nejasno zašto on ide da izvidi stvari lično, kad nas je već dovde doveo, a s druge strane bilo je jasno da ne može onako naslijepo grunuti s nama svima u Drač. Ukratko, bilo nam je sve nejasno i pomalo nas je napuštala radost koja nam je dotle ispunjavala dušu na pomisao da se približavamo Draču kao posljednjoj stanici našeg puta. Obuzela nas je tjeskoba i mislim da je i Biškup prestao s pričom o tome kako će nam biti lako čim stavimo prst u more, iako ni on nije nikad ranije bio tako blizu, kao sada, tom željenom moru.
Kad smo u dugim redovima stajali pred kuhinjom, čekajući da dobijemo večeru, dojaha major iz Drača i pozva sebi gospodina poručnika, zapovjednika bolesničkog odjeljenja, koji je ujedno bio i neka vrsta snabdjevača. Stajali su podaleko od nas i jedva smo mogli razumjeti šta je gospodin Živković diktirao s konja. Bio je bijesan i drhtavim glasom govorio je kako se mora za svakog zarobljenika odrediti toliko i toliko grama mesa, toliko grama pirinča, pasulja, hljeba i ostalih namirnica za hranu. U nekoliko mahova počeo je da viče, kao da se plaši, a mi nijesmo mogli da razumijemo zašto se ljuti, a još manje – zašto bi se plašio. Isto tako, nijesmo znali da li bi trebalo to njegovo držanje da tumačimo kao dobro ili loše po nas, ali je bilo sigurno da će ispasti loše ako budemo morali i dalje da pješačimo. Ni od koga nijesmo saznali šta je i kako je u Draču i šta je saznao i naredio gospodin major. Tek, počelo se šuškati da nećemo u Drač, nego negdje južnije, gdje će nas na zgodnom mjestu preuzeti italijanska mornarica.
PRIREDIO:
MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
