Nikada nije dokazano do koje mjere su Srbi bili upleteni u ubistvo Franca Ferdinanda; ali prije bi Njemačka željela da ukloni nadvojvodu prestolonasljednika nego Srbija da u tome sarađuje. Jer ta mala zemlja ne bi dobrovoljno izazvala novi rat nakon dva iscrpljujuća rata koja je upravo vodila. Suđenje ubicama, obojici austrijskim podanicima, sprovelo se iza zatvorenih vrata, a Forgač, koji je krivotvorio dokaze u zagrebačkom procesu 1909, sada je bio šef odjeljenja u Ministarstvu spoljnih poslova i u tom svojstvu Berhtoldova desna ruka.
Franc Ferdinand ubijen je 28. juna, a 23. jula fon Gizl, austrijski ministar u Beogradu, predaje austrijski ultimatum. Do danas, pregovori vođeni tog mjeseca između Berlina i Beča nijesu objavljeni ni u njemačkoj bijeloj knjizi, ni u austrijskoj crvenoj knjizi. Navedeni ultimatum je najdrskiji dokument ikada predat jednoj nezavisnoj državi; stoga se uglavnom očekivalo da ga Srbija odbaci. Čitav svijet se iznenadio, dakle, odgovorom Srbije koja je zarad mira udovoljavala zahtjevima Austrije u gotovo svim tačkama. Tek po pitanju stavova koji su zadirali u njenu nezavisnost, i koji bi od Srbije skoro napravili austrijskog vazala, Srbija je zatražila nastavak pregovora: izrazila je spremnost da zatraži arbitražu Haškog suda.
Međutim, Austrija, koja se odlučila za rat, prekinula je odmah diplomatske odnose i objavila rat 28. jula. Budućnost će pokazati da će to biti najveći i najsuroviji rat od svih koji su ikada vođeni.
Tokom prethodna dva rata već sam bio u Srbiji i tamo sam naučio da upoznam narod vlastitim posmatranjem. To je narod, ne divljaka i ubica, kao što austrijska štampa uvijek želi da ga prikaže, već običnih seljaka, koji samo želi da ga ostave na miru. Narod koji ima ideal, ipak, koji gaji san da još jednom uspostavi veliko srpsko carstvo iz XIV vijeka koje je svoj vrhunac doživjelo pod carom Dušanom, ali koje je propalo 1389. pod knezom Lazarem čiju vojsku je sultan Sulejman potukao na Kosovu.
Srbi su propatili pod Turcima pet vjekova, ali nikada nijesu izgubili osjećaj svoje nacionalnosti i uprkos viševjekovnom stradanju sačuvali su svoj jezik i vjeru. To je vrlo značajno, jer islam, prožet načelom svetog rata, nije podnosio drugu vjeru kraj sebe. Gdje bismo bolje mogli provjeriti istinitost ove tvrdnje ako ne u holandskim kolonijama u kojima je živjelo stanovništvo posvećeno tako živom kultu Bude da je sagradilo veliki spomenik Borobudur, a koje se, međutim, za vrlo kratko vrijeme preobratilo u islam?
I tako se srpski narod borio i tukao gotovo petsto godina za svoja uvjerenja, svoj jezik i svoju vjeru, i sanjao o obnovi velikog srpskog kraljevstva. Austrija ga je uvijek osujećivala u njegovim težnjama, a aneksija Bosne i Hercegovine je, izgleda, stavila tačku na svaku nadu.
Srbija posjeduje staru umjetnost i staru književnost; u svojim narodnim pjesmama ona opjeva, mahom melanholično, svoje negdašnje junake. Te pjesme i te melodije, koje izražavaju san o oslobođenju, lijepe su i dirljive. Kad ih čovjek sluša, uveče, uz pratnju jednožičanog instrumenta, gusala, one prodiru u najdublje djelove duše.
"Tek što je ozdravio od pjegavog tifusa, doktor Van Tinhoven vratio se u Hag. Ali nekoliko dana provedenih uz njegu porodice izuzetno su ubrzali njegov oporavak. Već je mnogo bolje izgledao kad smo otišli da se sretnemo sa njim po drugi put, u njegovoj sobi koju je uveseljavalo proljećno sunce, da bismo nastavili naš intervju. Doktor je u rukama držao svoj dnevnik. I nije više bilo sumnje: mladi i preduzimljivi hirurg već je povratio svu svoju energiju i bio prepun ideja za blisku budućnost – predlagao je, na primjer, da održi nekoliko konferencija sa projekcijama – kao i za dalju budućnost".
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
