Žitelji u Valjevu žive lagodno. To su prije svega bogati seljaci koji se bave uzgojem stoke i još više uzgojem šljiva. Svake godine region izvozi više od tri miliona franaka suvih šljiva i pekmeza od šljiva.
Ali mi još uvijek nijesmo imali šta da radimo u Valjevu. Predstavili su me vlastima i imenovali za glavnog hirurga sreske bolnice, sagrađene prije pet godina prema svim zahtjevima toga doba. Sve je urađeno u jednom nivou. Imao sam tamo dobru operativnu salu, salu za previjanje, prostoriju za rendgenski aparat kao i lijepe sobe za bolničarke i za mene. Sve smo ispraznili, sve očistili…
– Od gamadi?
– Ne, stenice uglavnom žive u spojevima drveta, a u bolnici su prostorije bile popločane granitom… Ali privremeno su nas tu ostavili da se dosađujemo. Sve dok Austrijanci nijesu prešli Drinu, 16. avgusta, u blizini Šapca i krenuli da napreduju u pravcu Valjeva… Napredovali su do Zavlake, tri sata hoda od mjesta u kom smo se nalazili, a mi smo neprekidno slušali topove…
Od tog trenutka, ranjenici su pristizali velikim transportnim kolima koja su nam uglavnom dolazila uveče i noću; u jednima od njih bilo je čak osamsto ranjenika. Najprije smo ih smještali na slamu u velike hangare, te nesrećnike među kojima su neki bili na samrti, među kojima je bilo čak i mrtvih – jadne ljudske gomile, stisnuti jedni preko drugih, poput stoke. Zatim bismo ih dijelili po različitim improvizovanim bolnicama i karantinima. Udaljavali smo bolesne, grupisali ranjenike po kategorijama. Tri ambulantna voza kružila su neprekidno kako bi se evakuisali oni koji su još uvijek mogli da se prenose.
"Ta trijaža bila je povjerena doktoru Van Tinhovenu, tada jedinom stranom ljekaru u Srbiji. A on ih je prenosio u svoju bolnicu u kojoj su mu pomagale bolničarka De Grote, tri srpske dame i dva studenta, jedan student prava, drugi medicine, u slučajevima `teških operacija`". Od tog trenutka obavljao je redovno osam do deset velikih operacija dnevno. Jer u Valjevu su ostali samo ozbiljni ranjenici, oni koji više nijesu mogli da budu transportovani. U stvari, hirurško odjeljenje imalo je samo šezdeset kreveta. I, dodao bi ljekar: " A ja, jedini stalni hirurg, trebalo je da radim samo jedno, da operišem po čitav dan, često i do ponoći."
Sve dok 21. avgusta, zahvaljujući pomoći Moravske divizije, koja je prešla šezdeset sedam kilometara za dvadeset i četiri sata, Austrijanci nijesu bili primorani na potpuno povlačenje. Pretrpjeli su poraz koji je prerastao u apsolutni krah. Ali prilikom povlačenja, austrijske trupe, koje su mahom činili Hrvati, Mađari, Česi i Poljaci, pustošile su, ubijale, pljačkale sve što bi im se našlo na putu; silovali su, mučili žene i djecu – užas, jednom riječju. General Solarović, komandant Drinske divizije, imenovao je istražnu komisiju zaduženu da ispita te zločine. Njeni članovi su bili načelnik valjevske policije, jedan austrijski ljekar u službi Srbije, doktor Van Tinhoven, švajcarski inženjer Šmit, sa jednim fotografom i neophodnom pratnjom. Užasne fotografije strahota, silovanja, o kojima je naš sunarodnik izvijestio, tim više predstavljaju optužbe protiv ludila rata''.
– Istraga je ciljala na oblast između Zavlake i Brezjaka. Komisija je obišla razorenu oblast automobilom. Stanovništvo je veoma razuđeno i živi u malenim zaseocima od nekoliko imanja grupisanih oko neke krčme, ili od nekoliko kuća koje okružuju popov dom. Veoma brzo komisija je otkrila leševe šesnaest osoba koje su bile vezane jedna za drugu i imale po tri-četiri rane. Bile su im polomljene ruke i noge i razbijene lobanje.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
