Među austrijskim zarobljenicima nalazio se jedan komandant kog je stanovništvo smatralo najodgovornijim za surovosti koje su počinile trupe. Komisija ga je ispitala. Zvao se Jozef Balzarik. Odveli su ga do malene livade na kojoj su ležali leševi: starci, žene, djeca, nabacani jedni na druge, mala djeca kojoj su odsjekli ruke ili koja su bila još groznije osakaćena, sa tragovima udaraca kundakom i bajonetom. Komanadant je negirao. Ali kasnije, dok su ga u zaprezi vozili u glavni štab, s jednim srpskim oficirom koji je sjedio unutra, a on sâm pored kočijaša poput običnog vojnika, pronašao je načina da se otruje kalijum cijanidom.
Na nekom drugom mjestu, komisija je pronašla leševe četiri ubijene osobe. Jedan vjerni pas privezan povocem, koji je još uvijek držala zgrčena šaka njegovog gazde, bio je ubijen. Iz svježe jame izvukli su pet leševa od kojih na dva nije bilo rana i činilo se da su te osobe bile žive zakopane.
Kasnije je profesor R. A. Rajs, sa Univerziteta u Lozani, došao u Srbiju da bi sproveo dublju istragu o zločinima. U svom djelu (R. A. Rajs, "Kako su Austrougari vodili rat u Srbiji", izdavač Arman Kolen, Pariz), on cijeni da je broj žrtava bio između 3.000 i 4.000, starosti od dva mjeseca do devedeset i dvije godine. Ono što profesor Rajs opisuje prevazilazi svako zamislivo zvjerstvo.
Inženjer Šmit nedjeljama je bio bolestan od onog što je vidio, a kad sam poslije nekog vremena otišao da ga posjetim, njegova žena mi je rekla: "Zdravlje moga muža potpuno je narušeno: gotovo da uopšte više ne spava, a noću stalno vidi leševe i osakaćene ljude."
U cijelom regionu, sve što je stavništvo posjedovalo, bilo je potpuno uništeno. Kreveti, ormari, stolice, stolovi, peći, šivaće mašine, bili su uništeni u paramparčad; domaće životinje, koje ljudi nijesu mogli odvesti sa sobom ili zaklati, ponekad su ubijane i sakaćene s jednakom surovošću kao i ljudi. A po natpisima na srpskom, na vratima kuća, moglo se shvatiti da je cilj svih ovih djela bila osveta za poraz: evo jednog koji sam prepisao sa kuće nekog popa koja je u potpunosti bila ispražnjena i u čijoj biblioteci nije ostalo nijednog neoštećenog papira:
"Lijepa uspomena na kaznenu ekspediciju austrijske vojske – 15. avgust." "Opustošena Srbija." "Živjela austrijska vojska."
Tu i tamo na ruševinama razorenih i spaljenih kuća postavljeni su portreti kralja i princa prestolonasljednika iskopanih očiju. Zatim je konstatovano da su vojnici odveli preko granice gomilu žena čiji su muževi bili masakrirani. Između ostalog, s druge strane granice takođe, dakle u unutrašnjosti carstva, vlasti su djelovale s istom velikom surovošću. Utvrđeno je da je policija bez ikakvog oblika procesa vješala žene i djecu Srba koji su dezertirali kako bi se dokopali stare otadžbine.
Te prve večeri, trebalo je da komisija ode autom u glavni štab Druge armije. Bilo je već kasno i dok smo prelazili preko mosta karter automobila se zakačio i kola su se pokvarila. Bili smo primorani da nastavimo putovanje pješke, noću. Pucalo se i lijevo i desno; sve vrijeme su se mogli vidjeti odbljesci vatre. Prešli smo bojno polje, kraj leševa vojnika i konja, obavijeni kužnim smradom: bio je avgust mjesec i raspadanje je počinjalo brzo. Drveće su iskidale granate; volovi su ležali u samrtnom hropcu. Zemlja je bila razrovana i posijana čaurama.
Konačno smo pronašli logor generala Šturma, glavnokomandujućeg Drugog vojnog korpusa. Bilo je pola jedan noću. Oko dugačkog stola osvijetljenog svećama, prilično velika grupa oficira i ljekara pila je vino. Logor se nalazio na nekom malom imanju. Među tim ljudima bilo ih je nekoliko koje sam poznavao iz prethodnih ratova.
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
