Međutim, to što je Ristić iz francuskog jezika i algebre na kraju godine bio sa jednom ocjenom niže – "prevashodan druge vrste", nije mnogo uticalo na sliku marljivog đaka koja je o Ristiću postojala. Kao takav, on je i prije završetka Liceja od strane Ministarstva prosvjete preporučen da nastavi školovanje u inostranstvu. Maja 1849. bilo mu je ukinuto blagodejanije, a već narednog mjeseca uputio se u inostranstvo, bez obzira na to što drugu godinu svojih studija nije završio. Ristić jeste odslušao predavanja, ali nije polagao završne ispite.

Na Vidovdan 1847. godine grupa mladih licejaca osnovala je "Družinu mladeži srpske", čiji je osnovni cilj bio "upravljanje u srbskom slogu, pismenom i ustmenom, spjevnom i prostom". Njihovo djelovanje bilo je prihvaćeno od strane Rektorata i Ministarstva prosvjete. Udruženje je osnovano po ugledu na srpske đačke družine u Habzburškoj monarhiji, koje su za uzor imale buršenšafte, prosvjetno-politička udruženja njemačkih studenata. Od važnih đačkih udruženja koja su djelovali tih godina na području pod kontrolom Habzburga najznačajnija su se nalazila u Segedinu, Požunu i Pešti.

Glavni inicijatori među licejcima za osnivanje Družine, bili su oni koji su 1845. godine kao stariji gimnazijalci oformili jedno maleno udruženje pretenciozno nazvanim "Dušanov polk". Radilo se o skupini od devet dječaka koji su aktivnosti uglavnom bazirali na "igri vojnika" i "zekciru" na Tašmajdanu. Među njima najistaknutiji su bili Jevrem Grujić, Milovan Janković, Petar Protić Sokoljanin. Na samom početku u rad Družine bilo je uključeno dvadesetak đaka. Sa dolaskom nove generacije licejaca u jesen 1847. sama Družina je intezivirala svoj rad i povećala broj svojih članova na trideset i četiri. Među onima koji su tada pristupili nalazila su i imena Jovana Ristića, Radivoja Milojkovića i Tihomilja Nikolića. Pored samih licejaca veliki doprinos u radu i organizaciji Družine dao je Jovan Ilić, koji je kao srpski pitomac nekoliko godina proveo u Habzburškoj monarhiji, te je bio upoznat sa načinom rada tamošnjih đačkih udruženja. Dolazak Svetozara Miletića, predsjednika đačkog udruženja "Sloboda" u Pešti, u ljeto i jesen 1847. godine značajno je doprinijelo uspostavljanju čvršćih veza između beogradskog i srpskih đačkih udruženja u Habzburškoj monarhiji.

Osnovna pravila Družina je donijela samo dva dana nakon njenog osnivanja, a "izvodna" novembra mjeseca 1847. godine. Članovi su se dijelili na redovne, koje su činili sami licejci, i počasne, koji su imali savjetujući glas. Među ove druge ubrajani su, pored njihovih profesora, i članovi Društva srpske slovesnosti, mitropolit Petar, te pojedini visoki državni zvaničnici. Članovi udruženja su između sebe birali predsjednika, potpredsjednika, djelovoditelja, kaznačeja i prepisnika. Njihov mandat trajao je šest mjeseci. Iako su se članovi sami organizovali i propisivali svoj rad, Družina nije imala potpunu slobodu djelovanja s obzirom na to da je postojala funkcija nadzornika koju je obavljao jedan od profesora sa Liceja. Udruženje je sjednice u početku držalo jednom u dvije nedjelje, i to nedjeljom nakon crkvene službe. Jula 1848. donijeta je odluka da se one održavaju jednom sedmično. Na sastancima je vođen i djelovodni protokol. Predviđeno je da se glavna skupština Družine održava jednom godišnje, na Vidovdan. Družina je imala i svoj pečat, na kome je bio prikazan Sveti Sava kako blagosilja dva Srpčeta.

Sastanci Družine imali su prvenstveno književni karakter. Njihov rad se zasnivao na besjedništvu, čitanju proze i prevoda sa njemačkog, francuskog, ruskog ili češkog jezika, te na čitanju stihova koje su sami napisali. Pjesme su bile uglavnom rodoljubivog karaktera.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)