Na Ristićev kratak boravak u Berlinu uticale su zdravstvene okolnosti. Arsenije Stefanović sa kojim je Ristić stigao u Berlin, razbolio se avgusta 1849. i preminuo od kolere. Njegova smrt je državnim pitomcima teško pala. Strah od širenja kolere, loši klimatski uslovi, koji su ga činili mrzovoljnim, dodatno su uticali na Ristića da pozitivno odgovori na poziv dvojice pitomaca i da se premjesti u Hajdelberg. Odatle je 7. septembra pisao Ministarstvu, koje je odobrilo njegov korak. Na tamošnji univerzitet upisao se 15. oktobra 1849. godine.
Smješten na obali rijeke Nekar, Hajdelberg je bio grad koji je pred izbijanje revolucije 1848. godine brojao 13.300 stanovnika. Zbog prirodnih ljepota koje su ga okruživale, grad je bio velika inspiracija njemačkim romantičarima sa početka 19. vijeka. Njime su se oduševljavali i srpski studenti.
"Ko je vidio Hajdelberg u proljeće kad sve ozeleni, kad se brzi Nekar, koji kroz njega teče, izbistri, kad sve okoline i sva ona lijepa mjesta ožive pjesmama ptica, putnika i đaka, i ko poznaje samo malo studentski, veseli, slobodni i bezbrižni život u cijeloj Germaniji, a osobito u Hajdelbergu; ko je svemu tome bar štogod čuo i vidio, taj će tek moći sebi predstaviti kako sam se teško sa Hajdelbergom rastao, gdje samo ovo ljeto tako lijepo, veselo i sa korišću proveo", zapisao je Ljubomir Nenadović na početku svojih "Pisama iz Švajcarske".
Ono po čemu se Hajdelberg ponosio, jeste jedan od najstarijih evropskih univerziteta koji je osnovan 1386. godine. Viševjekovno postojanje podrazumijevalo je i ozbiljnu tradiciju, pa je Karls Rupreht univerzitet bio privlačan i mnogim studentima van njemačkog govornog područja. Zbog toga je bio jedan od najskupljih, a dobar dio upisanih činili su studenti koji su dolazili iz njemačkog plemstva. Studenti su činili važan ekonomski činilac u gradu. Shodno tome, anatomiju grada činile su knjižare, kafane, prodavnice duvana i kolonijalne radnje. Univerzitet je bio poznat i po svom liberalnom, "hajdelberškom" duhu, koji je u velikoj mjeri bio podržavan od strane vlasti vojvodstva Baden. Na njemu su predavali profesori različitih ideoloških profila. Liberalni duh će svoj zenit dostići na prelazu iz 19. u 20. vijek, kada će Hajdelberg i njegov univerzitet, zbog intelektualnog kapaciteta koje je posjedovao, biti posmatran kao "tajna" prestonica Njemačke. Takođe, univerzitet je klasifikovan kao "ljetnji" jer su ga uglavnom njemački studenti pohađali tokom proljećnih i ljetnjih mjeseci, za razliku od "zimskih" koji su se nalazili na sjeveru današnje Njemačke. […]
Jovanu Ristiću su se nakon mjesec dana pridružila još petorica srpskih pitomaca – Jevrem Grujić, Miloje Lešjanin, Milovan Janković, Radiša Jovanović, Krsta Pisarović. Prije njih u Hajdelbergu su se već nalazili Rajko Jovanović Lešjanin, Stevan Ćirić i Đorđe Cenić. Ova grupica srpskih studenata bila je tokom boravaka nerazdvojna. Kako piše Grujić, nijesu mogli niti jedan dan da provedu jedan bez drugog, što ih je učinilo upadljivim ostalim studentima i lokalnim mještanima. Gotovo svi su stanovali u istom kvartu koji su između sebe nazvali "srpskim sokakom". Grujić otkriva kako je izgledao jedan njihov prosječan dan. Ustajali su veoma rano i period do podneva provodili u učenju, nakon čega su svi zajedno išli na ručak, a potom su se ponovo vraćali svojim obavezama. Predavanja su im u prvom, zimskom, semestru počinjala kasno popodne. Uveče su vrijeme najčešće provodili tako što su zajedno šetali pored Nekara, pjevali rodoljubive pjesme, nostalgično razgovarali o Srbiji, ili čitali pristigla pisma od porodica ili prijatelja. Nakon završetka semestra najčešće su zajedno putovali izvan Hajdelberga u želji da se što bolje upoznaju sa njegovom okolinom. [...]
PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ
(NASTAVIĆE SE)
