Istina dovodi do sukoba sa aktuelnim vlastima. I ljudi na vlasti su u strahu od podvlašćenih i njihovog mnjenja. Istine najčešće nisu dobrodošle. U sudaru s postojećim vlastima, istina trpi posljedice. Ona se potiskuje, istiskuje, ali ipak opstaje i prije ili kasnije ispliva. Ponekad nenadano i neočekivano, ali uglavnom trijumfalno. Naučnici su tu da činjenice otkrivaju, a ne sakrivaju. Imperativ je "kazati ono što jeste" (legein ta eonta). U javnom mnjenju neistine mogu zauzimati više mjesta nego istine. Takva je priroda politike. Vladari ne vole istinu. Ljudi na vlasti su žrtve neiskrenog okruženja. Ksenofont u svome "Hijerontu" kaže da je teško i rizično tiraninu reći u oči istinu. Platon u "Sedmom pismu" kaže da bi tiraninu bilo opasno reći nešto istinito, ali za njega nepovoljno, i da su mu takve stvari oni oko njega govorili uvijeno. Kako piše Vojislav Stanovčić, "tirani vole rđave ljude, zato što uživaju u laskanju, a čovjek slobodna duha ne umije da laska". I dodaje: "Plemeniti ljudi umiju da vole, ali ne i da laskaju. A rđavi ljudi mogu da se upotrebe za nečasne poslove." Poznato je da je Cezar tražio od vajara da naprave više verzija njegovog lika. I savremeni autoritarci traže ekvivalente koji mogu "prodati" njegovu sliku javnosti. Tu nečasnu ulogu mogu imati pisci govora i pamfleta, blogeri, "spin-doktori", producenti TV programa, tviteraši i drugi.
Kada je sloboda protjerana, čestiti ljudi da bi sačuvali sebe slobodu traže "bjekstvom od društva". "Bjekstvo od slobode" pomaže autoritarnim režimima time što to znači da se razumni i čestiti ljudi povlače iz javnog života. Za javno djelanje potrebna je spremnost da se plati određena cijena. To je rizik da budete osporeni i osporavani, etiketirani i žigosani, nerijetko bez argumenata i činjenica, ali sa strašću i po cijenu ostrakizma. Kada je svojevremeno tokom devedesetih godina XX vijeka, u emisiji "Intervju gledalaca" na RTV STB direktor Studija B Milorad Roganović, intervjuisao direktora (u tom momentu TV Politika, prije toga BKTV, a kasnije i RTS-a) Aleksandra Tijanića, pitao je: "Kolega Tijaniću, da li postoji neko u ovoj zemlji ko može prvom čovjeku (u tom momentu Slobodanu Miloševiću, jer je Tijanić bio i ministar u vladi Miloševića i govorio na promocijama knjiga njegove supruge) reći istinu u lice?" Tijanić je odgovorio; "Kolega, pogrešno ste postavili to pitanje. Svako to može, ali samo jednom!"
Javni intelektualci su oni koji imaju zadatak da učestvuju u javnim debatama i raspravama svoga vremena. Oni su analitičari politike i društva. Ali oni nisu džetseteri, trendseteri, ni spin doktori. Možda opinion mejkeri. Danas bismo kazali influenseri. Javni intelektualac ima sluha za "duh vremena". Njemu nije važno da je u trendu, ali može da utiče na trendove. Intelektualci ne prilaze većini, većina prilazi njima. Oni su svjesni da promjene u ljudskom društvu počinju promjenama u ljudskom mišljenju, jer oni obituju i djelaju u sferi mišljenja. Intelektualci su spremni da idu "protiv struje", i da ne budu uvijek dio mejnstrima. To su oni koji verbalno "vedre i oblače". Intelektualci možda i dovedu do senzacije, ali njihov pristup ne smije biti senzacionalistički. Pametan čovjek se uvijek zaustavi nadomak gluposti. Intelektualac nije "prorok unazad", niti predstavlja "naknadnu pamet", niti ljekar opšte prakse, već stručan i kompetentan tumač, mobilizator i svjetionik. Javni intelektualac ima ugled, ali ne i moć. Đuro Šušnjić u svom eseju o intelektualcima ispravno primjećuje: "Moćni ljudi nemaju duha, a duhovni ljudi nemaju moći", i dodaje, "ljudi od moći nastoje da se okruže ljudima od struke, ali ne da bi sa njima dijelili moć, nego samo njihovo znanje". Džoni Štulić je kao pjesnik to dobro osjetio: "Morison je bio lud pa je rekao – oni imaju oružje, ali nas je više, ko ima oružje, taj ima vlast. Ja imam samo svoju riječ. Riječ nikada nije bila na vlasti. Rijetko u milosti."
Javni intelektualac je onaj ko ima javni angažman, ali ne i političke ambicije. Problem nastaje kada ljudima više upravljaju interesi nego razum. Interesno mišljenje nije mišljenje (Ratko Božović).
NASTAVIĆE SE
www.clio.rs
Коментари (0)
Оставите свој коментар