Politika se u demokratiji legitimiše u polju javnosti, saglasnošću i prihvatanjem od strane građana koji je percipiraju kao saglasje sa njihovim interesima. Demokratiji su potrebni aktivni i obaviješteni građani. Metju Flanders označava demokratskim paradoksom nesrazmjeru između učinka demokratije i stavova javnosti. Demokratski režimi danas više nego ikada ranije u istoriji nude svojim građanima pomoć u obrazovanju, socijalnoj podršci, socijalnoj stanogradnji, sigurnosti, stabilnosti itd. A stepen povjerenja u političke institucije, procese i aktere (političare) bilježi značajan pad. Javnost vjeruje u demokratska načela, ali sumnja u njihovu primjenu. Javnost je "hirovit i sebičan gospodar". Ona previše očekuje od politike, a ne razumije je u potpunosti. Oldos Haksli piše: "Opstanak demokratije zavisi od sposobnosti velikog broja ljudi da napravi realistične izbore na osnovu valjanih činjenica. Diktarura se, s druge strane, održava cenzurisanjem i izvrtanjem činjenica, te obraćanjem ne razumu i prosvijećenom ličnom interesu, nego strastima i predrasudama, moćnim `skrivenim silama`, kako ih je Hitler zvao, koje žive u nesvjesnim dubinama svakog ljudskog uma."
U knjizi "Demokratija i istina", Sofija Rozenfeld, ukazuje na to da je "istina u uslovima moderne demokratije uvijek bila na gubitku" (Sofija Rozenfeld, 2018). Ona jasno pokazuje da je prostor za demokratiju ugrožen nejednakošću, ali i konkretnijim problemima poput uloge novca u politici i širenjem dezinformacija iz čega privatne internet kompanije izvlače profit. Predlaže da se kompanije koje nadgledaju digitalne platforme tretiraju kao "javni povjerenici" i da ih treba regulisati u skladu s tim. Kako s valjanim razlozima tvrdi Jan Verner Miler, transparentnost nije vrijednost najvišeg ranga kao što su to sloboda ili jednakost. Ona je samo instrumentalna vrijednost koja bi trebalo da olakša građanima da formiraju odgovarajuće političke sudove. Takvi sudovi, kako je smatrala i Hana Arent, ne bi smjeli da budu izvedeni na osnovu nametnute istine, ali ni odvojeni od činjenica i mišljenja koje iznose stručnjaci. Nametnute istine su čista propaganda. Kao da živimo u vremenu u kojem važi pravilo: Ako hoću da budem uspješan političar, osim moralne beskrupuloznosti, treba da ispunjavam dva uslova: 1. da lažem; i 2. da se hvalim. Kako tvrdi Siva Vajdijanatan, "kad se povjerenje i istina uruše, ostaje samo moć". Ogoljena moć (naked power)! Po Vajdinatanu, "autokrata, vanteritorijalna teroristička organizacija, pobunjenička grupa, kreator praktičnih šala i internet trol imaju isti odnos prema istini: smatraju je nebitnom".
Politička posljedica dezinformisanja je ta da mediji omogućavaju i olakšavaju uspostavljanje diktatura bez otpora kao meku moć (soft power). Autoritarni režimi i vlastodršci, ali sve više i demokratska društva sa usponom autoritarizma, imaju sve veće mogućnosti da kontrolišu i guše medije. Mi živimo u nametnutoj slici društva. Sve više se govori o nevažnim temama, a sve manje o važnim. Za javnu riječ nikad nije bilo potrebno više hrabrosti. Aforistički rečeno – budite oprezni sa riječima jer svaka može biti posljednja! Informativni programi televizija sa nacionalnom frekvencijom, umjesto informisanja, bave se ubjeđivanjem i proizvodnjom pristanka. Kako primjećuje Đovani Sartori: "Publika koju je odgajila televizija jeste, u svim aspektima, visokodezinformisana i loše informisana publika. Tačno je da televizija doseže veoma široku publiku, ali njene poruke i njen newscasting (emisije vijesti) pružaju površinu, ne suštinu informacije."
Vrhovi političke elite nisu slijepi za različitosti, već su netolerantni na njih. Kada su građani neobaviješteni, neinformisani ili dezinformisani onda nastupaju političari, da parafraziramo jednu ideju Gaetana Moske, koji sami sebe biraju pomoću birača. To su isti oni koji sami sebe intervjuišu u TV studijima. U njima se odvijaju ne samo politički, već i sudski procesi. Mediji su instrumenti i poluge moći i arene za partijske gladijatore bez kulture i bontona. Demokratska politika nije sport u kojem smo mi publika, a drugi igraju i mi navijamo ili smo indiferentni. To je utakmica u kojoj svi igramo i rezultat zavisi od svih nas koliko smo aktivni ili pasivni, koliko dopuštamo da nam daju golove ili da nas fauliraju. Odgovornost za uspjeh je na svima nama. Mediji imaju sve veću moć, a sve manju odgovornost. Ako smo svjesni svega toga, lakše ćemo i opreznije da koristimo mogućnosti kao konzumenti, kupci, potrošači, građani, birači, aktivisti, u svijetu koji se svodi na like (sviđanja) i lies (laži).
KRAJ
www.clio.rs
