Mile Isakov svjedoči o kosovskom zaokretu premijera: "U decembru 2002. Đinđić se vratio s puta po Njemačkoj i očigledno s nekim prijateljskim upozorenjima da Kosovo, u tišini, polako klizi u nezavisnost. To nam je saopštio na kolegijumu i iznio svoje uvjerenje da hitno treba nešto da preduzmemo i podignemo veliku galamu oko toga, da bi taj proces zaustavili. Pozivajući nas na potpunu konspiraciju, iznio je i svoj plan, koji je imao koncipiran u tezama na jednom papiriću, koji nam je podijelio i tražio mišljenje. Bilo je očigledno da nije, kao obično, već donio odluku i da mu treba podrška, ali je otvoreno rekao ono do čega je već došao, ostavljajući utisak da su u toku i neke druge konsultacije. Kada je izgovorio rečenicu: ‘Mislim da nema druge nego da idemo na podjelu Kosova‘, svi smo prestali da čitamo tekst koji nam je dao, a u kome je predvidio redosljed naših poteza. Zato je i odmah objasnio: ‘Ali, ne smijemo to odmah tako da kažemo jer će oni napolju poludjeti.‘ Dakle, plan je bio u tome da ih natjeramo da i sami dođu do tog zaključka, da nema druge. Objasnivši redosljed poteza, Đinđić je zaključio da će to biti prst u oko mnogima, ali mi moramo to da uradimo, jer vrijeme radi protiv nas", sjeća se Mile Isakov.

Krajem decembra 2002. premijer je zapisao u bilješkama o nacionalnom konsenzusu: "...objektivno, znatan dio naših problema... ima veze s državno-nacionalnim statusom, prije svega Bosna i Kosovo." Istakao je da je za to pitanje sudbinom i emocijom vezan veliki broj ljudi u Srbiji. On je tada naglasio: "Moramo postaviti strategiju za donošenje nacionalne konsolidacije (uključujući Republiku Srpsku i Kosovo), odvojiti resurse (ljude i novac), jer će mnogo skuplje biti ako zanemarimo tu važnu temu, ekstremisti je opet okupiraju. Ili da razvoj događaja donese nepovoljna rješenja (asimilaciju Republike Srpske i nezavisnost Kosova), što bi tragično uticalo na nacionalnu samosvijest." Premijer je tada zapisao "Za Kosovo, pod hitno jasna koncepcija razgraničenja..."

Dr Bojan B. Dimitrijević

Arhiva

Nova 2003. godina donijela je i premijerov medijski zaokret u odnosu prema Kosovu. Njegova izjava da će zatražiti "novi Dejton" ukoliko međunarodna zajednica ne spriječi otcjepljenje Kosova i Metohije od Srbije izazvala je pravu buru u javnosti. On je ukazao da granice Srbije moraju ostati neprikosnovene: "Kada sam odlučio da progovorim, moja je namjera stoga bila da zazvonim na uzbunu i da alarmiram međunarodnu zajednicu i Evropsku uniju: ne mogu istovremeno važiti dva međusobno isključujuća principa – i administrativno-teritorijalni i etnički. Da opomenem: pravljenje takvog presedana samo u slučaju Srbije, automatski, dovelo bi u pitanje mnogo šta drugo i vodilo destabilizaciji u regionu." Đinđić je ukazao da je sada "pravo vrijeme" da se pokrene status Kosova, da je "prošlo vrijeme čekanja" i da Kosovo "polako prerasta u državu.‘‘ Ovakav nastup u zapadnoj javnosti protumačen je kao "sve više patriotski" i "uznemiravajući". Đinđić je ukazivao da, pored dvostrukosti aršina, ovakav stav prema Kosovu ide direktno protiv reformskog kursa i jača poziciju radikalnim snagama. U svom posljednjem intervjuu, on je vrlo eksplicitno ponovio da njegova vlada neće priznati ni formalnu, ni faktičku nezavisnost Kosmeta i da je to za njega državni prioritet broj 1. "Izgledalo je kao da se međunarodna zajednica našla zatečena novim Đinđićevim izjavama. Odjednom su naišli na problem. Računali su na pregovore s prozapadnim i razumnim sagovornikom, a upoznali su tvrdog srpskog nacionalistu", smatra Milan St. Protić. "Ton Đinđićevih riječi o Kosovu i Metohiji upućenih svjetskoj javnosti bio je neobjašnjivo direktan..."

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)