Premijer Srbije je odbacio tvrdnje da njegove ideje o Kosovu prijete stabilnosti pokrajine i regiona, ističući da se njegova politika o Kosovu bazira na Rezoluciji Savjeta bezbjednosti. "Moj cilj je da probudim međunarodnu zajednicu i da kažem da ništa ne rješava odlaganje problema, jer za dvije-tri godine taj problem će da nas snađe uvećan i onda, možda, neće biti prilike da se nađu sredstva za njegovo rješenje", rekao je Zoran Đinđić. "Ja sam i ranije govorio. Moj posao nije da budem popularan, ni ovdje (u Srbiji), ni u međunarodnoj zajednici. Moj zadatak je da rješavam probleme."

U intervjuu za londonski "Tajms", krajem februara, on je ponovio optužbe da međunarodne institucije na Kosovu stvaraju potpuno nezavisnu državu prebacivanjem državnih ingerencija kosovskim institucijama. "Tajms" napominje da su sve "patriotskiji" stavovi srpskog premijera među zapadnim diplomatama izazvali pravu uzbunu.

Šta je, u stvari, želio Đinđić u svom okretanju Kosovu? Smatrao je da postavljanjem pitanja Kosova, on "upravo postavlja pitanje statusa Srbije". S pravom se zapitao: "Kako ja mogu da definišem suverenitet Srbije na njenoj teritoriji kad ne znam koja je to teritorija?" Kako mogu da definišem biračko tijelo, kad ne znam koje je biračko tijelo?" Njegov ključni stav bio je da se mora pronaći neko rješenje "da bismo mogli da se bavimo pitanjima od životnog značaja, a to je prije svega pitanje ekonomije". Đinđić je kao rješenje vidio u prvoj fazi rješenje po modelu rješenja u Federaciji BiH. Naime, on je imao ideju da "nekako privremeno to pitanje suvereniteta ili statusa riješimo u funkciji evropske integracije".

Dr Bojan B. Dimitrijević

- arhiva

Kako je on to bio zamislio: "U smislu da srpska zajednica i albanska zajednica proporcionalno imaju svoje neke statuse i pokušaju da zajednički definišu poredak na Kosovu, kojeg bi mi iz ostalog dijela Srbije prihvatili kao jedan asimetričan status, koji bi bio više od pokrajine, naravno, ali manje od nezavisne države." Đinđić je smatrao da ovaj model uz podršku iz Beograda i međunarodne zajednice treba testirati da li može da funkcioniše. Međutim, kao realista, on je razmatrao i nepristajanje albanske strane (ali i lokalne srpske, da žive u bilo kakvoj zajednici). Nije bio ni za "jednostrano popuštanje". Po njemu, to bi se riješilo podjelom, "međunarodna konferencija koja će da izvrši određeno razgraničenje i određenu podjelu, jer većina Srba ili bar 99 odsto ne želi da živi u takvoj državi i njih moramo da uvažimo". Izgleda da je kao realista shvatao da bi to rješenje vjerovatno bilo i najrealnije: "To je ona posljednja solucija koju ne voli ni svijet, koju vjerovatno ne volimo ni mi, ali ako nema druge, i to je bolje nego jedna stalna otvorena prijetnja koja nam oduzima energiju. O tome treba razgovarati sa onim političarima koji mogu da sprovedu ono što se dogovorimo." Đinđić je smatrao da se mora ići prema nekom rješenju, završio je intervju 7. (odnosno 14) februara za "Glas Amerike". "Ako mi to ne uradimo, mislim da ćemo nositi teret jedne propuštene istorijske šanse."

Iako je u javnosti plijenio optimizmom i širio pozitivan duh promjena, u sebi, tih dana 2003. premijer je mogao samo da bude zabrinut morem problema čije se obale nisu vidjele. Štaviše, ubrzanje događaja na sceni u podzemlju moglo je još više da mu oteža ionako težak radni dan. Toga je bila svjesna i njegova supruga, mada je on sve te tamne oblake ostavljao pred vratima svog doma. "Deset godina za nas je bilo sasvim normalno da vrlo lako nešto strašno može da nam se desi, ili da će doći da ga uhapse... Nikad nijesmo bili spokojni i opušteni. Ni kad je proglašavan za neprijatelja, izdajnika i špijuna, a pogotovo otkako je došao na vlast", sjeća se Ružica Đinđić.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)