Na Kongresu svih Slovena u Rumuniji, 21. aprila 1945. godine, postavljeno je pitanje nacionalnih prava Slovena u Rumuniji, ali ono se odnosilo na demokratizaciju zemlje. Jugoslavija nije željela da postavlja teritorijalno pitanje u odnosu na Rumuniju, niti da traži prisajedinjenje teritorija naseljenih slovenskim življem. O odnosu prema vlaškom pitanju koje je povezivano u to vrijeme sa Rumunijom, Blagoje Nešković je rekao sljedeće: "Po povratku Broza iz Rumunije odmah poslije rata, Broz mi je rekao da je Ana Pauker pitala da li bi istočna Srbija mogla da se priključi Rumuniji jer su Vlasi, koji tamo žive, ustvari Rumuni. Broz im je rekao da oni o tome treba da razgovaraju sa Neškovićem. Kada mi je to Broz rekao, ja sam žestoko opsovao i rekao: 'Neka mi se samo obrate, reći ću ja njima kako treba'. Naravno da se nijesu obratili jer im je Broz javio kako sam reagovao". Nešković je ostao uporan u tome da su se, bez obzira na svoje porijeklo, Vlasi stopili sa Srbima i da, prema tome, nema govora o nekoj posebnoj "vlaškoj oblasti" u Srbiji. On je prebacivao Josipu Brozu Titu uopšte na toj ideji, optuživši ga da su "on i Kardelj najurili iz Istre i poslednjeg Italijana, a od Srbije je tražio da se Vlasi priključe Rumuniji". Josip Broz je nakon toga od člana Politbiroa Milovana Đilasa tražio da se obnovi nacionalna svijest Vlaha i da se organizuju kao nacionalna manjina, ali je uskoro zahlađenje odnosa sa Rumunima omelo sprovođenje ove ideje. Nakon Osnivačkog kongresa KPS, kada se postavilo pitanje Vlaha, organizovano je njihovo izjašnjavanje, na kome su se oni izjasnili kao Srbi.

Granice prema Bugarskoj ostale su iste u skladu sa Versajskim mirom. Blagoje Nešković navodi da, kada je dolazio u Bugarsku, "oni su htjeli da im predam Bosiljgrad i da im predam Caribrod. Sačekala me delegacija Politbiroa CK Bugarske, jer sam za Pirot morao da idem preko Sofije, jer Niš još nije bio oslobođen. Sa Milentijem Popovićem sam išao iz Crne Trave. Ja sam im odgovorio da ja nijesam kompetentan da dijelim teritorije, jer Versaj postoji". Ne znamo kada se tačno dogodio ovaj sastanak, ali granice su svakako ostale iste kao do tada.

Odnosi prema Albaniji, pogotovo osjetljivo pitanje Kosova i Metohije, bilo je vrlo aktuelno nakon rata. Između Privremene vlade Albanije i Nacionalnog komiteta oslobođenja Jugoslavije, 20. februara 1945. godine u Beogradu su potpisana dva značajna ugovora: o vojnom savezu protiv Njemačke i o razmjeni privrednih dobara. Sljedeći korak bilo je priznavanje Albanske vlade, što je učinila Privremena vlada DFJ 28. aprila 1945. godine, čime je potvrđen proces njihovog zbližavanja, a i Jugoslavija se zalagala da se Albaniji isplate reparacije i prizna status savezničke zemlje. Jugoslavija je podržala Albaniju u vezi sa grčkim pretenzijama na Epir. KPJ je tražila način da pridobije što veći broj Albanaca za svoju politiku. Na prostoru Kosmeta je 1945. godine bilo oko hiljadu članova Partije, od čega je Albanaca bilo oko 300. Ovaj broj se naredne godine povećao pet puta u odnosu na srpsko i albansko stanovništvo. KPJ je naročito nastojala da pridobije Albance za ulazak u Partiju, pošto je njihov broj bio skoro četiri puta manji u odnosu na broj Srba koji su pristupili Partiji. Na terenu je nastojala da manje kompromitovane odmetnike vrati normalnom životu i da ih inkorporira u organe lokalne vlasti. Međutim, ovakva politika nije dala povoljne rezultate na duže staze, nije suzbila nacionalizam niti težnju Albanije da pripoji ovu oblast svojoj državi. Za pitanje Kosova Albanija je bila vrlo živo zainteresovana, bez obzira što su dvije zemlje popravile odnose u poslijeratnom periodu.

Nešković je u zvaničnim obraćanjima zastupao liniju Partije, koja je nastojala da oprosti učešće Albancima u Drugom svjetskom ratu i pripiše ga njihovim zabludama. Ipak, on je i te kako bio svjestan odnosa koji su Albanci na Kosovu i Metohiji imali prema Srbiji, pa je na sastanku Politbiroa referisao o tome kako su "Šiptari", kako su se tada zvali kosmetski Albanci, "protiv nas brutalno", kako piše u originalnom zapisniku, a potom je neko riječ brutalno zamijenio riječju "frontalno", očigledno smatrajući da je ona prejak termin za politiku pomirenja koja se tada vodila prema Albaniji.

PRIREDIO:

MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)