Kad se na carskom balu u Moskvi 1890. godine zbog nje desio taj incident okončan dvobojem između Srbina Arsena Karađorđevića i Finca Karla Gustava Manerhajma, u kojem je Finac teško ranjen, princeza Jelena, kćerka miljenica crnogorskog knjaza Nikole Petrovića, imala je samo sedamnaest godina.
Mlađanoj ljepotici, kojoj su do tog momenta nepodijeljeno proricali sjajnu budućnost - mnogi na njenoj dražesnoj glavi već vidjeli čak i samu rusku carsku krunu - prekonoć je do temelja srušena njena kula snova i sreće, i ona se, poslije osam godina, kako je već naglašeno i opisano, morala vratiti u čamotinju sirotinjske podlovćenske prestonice da tu čeka sebi ravne prosce. I nju je, tako, stiglo prokletstvo ljepote, usud da je, kako veli Ivo Andrić, među lijepim ženama najmanje srećnih žena.
Potrajalo je to pune četiri godine, dok se nije pojavio "krunisani" mladoženja iz Italije, ali je njeno mladalačko srce, izgleda, i prije toga ustreptalo pred jednom momačkom ljepotom i ona je, po svemu sudeći, preko mora odnijela neku veliku tajnu, neku neostvarenu ljubav i neispunjenu želju.
U njenoj biografiji nema podrobnijih podataka kako je provela te četiri godine samovanja do pojave prvih vijesti o interesovanju jedne krunisane glave za nju, ali u predanju živi priča da ona ipak nije živjela zatvorena u dvorskim skamijama kao monahinja, sasvim izopštena iz svijeta i života.
Navodno, tu negdje na dvoru je jednog dana srela nekog prelijepog očevog perjanika, ukrstili im se pogledi, planula čežnja koja se razbuktala u strastvenu zabranjenu ljubav, a zabranjene ljubavi su, kao i sve zabranjeno, uvijek najljepše i najstrastvenije.
Mnogi su, stoga, tom činjenicom objašnjavali njeno neprestano nezadovoljstvo, to što je za sve vrijeme, za pune dvije godine, od prvog glasa da se za nju zanima nasljednik italijanske kraljevske krune dok je kročila u kraljevsku palatu Kvirinale u Rimu - što na više mjesta ovlašno ističe i sam istinoljubivi Gavro Vuković - bila nevesela i uplakana.
U narodu se od prvog dana Jelenine udaje i veoma dugo potom u po glasa govorkalo da ona nije suze ronila ni zbog nečemurnog i neuglednog italijanskog kraljevića, ni zbog velikih porodičnih potresa, izazvanih, prvenstveno, zahtjevom iz Rima da se ona mora neizostavno pokatoličiti prije nego prekroči prag italijanske dinastičke kuće - ona je, po svoj prilici, tugovala i jadikovala za svojom zabranjenom i neostvarenom, tako surovo prekinutom ljubavi. Do danas se, međutim, nagađa i traju sporenja ko je bio taj (ne)srećni perjanik, koji je svojom ljepotom opčinio i slomio srce najljepše kćerke svoga gospodara.
Te priče o bezimenom perjaniku, navodnom ljubavniku princeze Jelene, u dugu zemanu su počele polako da jenjavaju i poprimaju osobenosti maštovitih legendi. U tim ranijim dugotrajnim nagađanjima ko bi mogao biti taj nesuđeni zet knjaza i kralja Nikole, pominjan je, pored ostalih, neki Petar Krivokapić, perjanik iz Katunske nahije. Onda i Petar Nikolić iz Nikšića, koji, izgleda, nije ni bio perjanik, ali jeste junak i momak izuzetne ljepote. Najuvjerljivije su djelovali oni koji su dokazivali da je u pitanju Miloš Jovićević iz Rijeke Crnojevića, odnosno sa Riječkog grada, negdašnji perjanik knjaza Nikole.
U tim govorkanjima i nagađanjima će proći cio jedan vijek. A onda su guslari počeli uz strune da izvijaju osmeračku elegiju o toj tajnoj ljubavi kraljice Jelene. Zadugo su samo rijetki znali ko je autor pjesme, ko je očigledno pomno pretragao tu već u legendu uvijenu priču o "grešnoj", mladalačkoj ljubavi princeze Jelene. Stoga je pjesma jedno vrijeme slovila i prenosila se kao narodna umotvorina, jer njenom preskromnom autoru kao da nije bilo ni stalo do pjesničke slave.
PIŠE:
BUDO SIMONOVIĆ
NASTAVIĆE SE
Komentari (0)
Ostavite svoj komentar