Istorija Petrovića kao vladajuće porodice započinje prije dva stoljeća ustoličenjem vladike Danila I, ali se sama porodica pominje i u starim ljetopisima koji govore o srpskom rodoljubu.

Pomenuti Danilo, kojim započinje red vladika i crnogorskih knjaževa iz porodice Petrović, pripadao je jednoj od najstarijih porodica u Hercegovini, takozvanim Herakovićima koji su, ne htjevši da se potčine Osmanlijama po njihovom osvajanju i ove srpske zemlje, izbjegli 1476. odatle i potražili utočište u Crnoj Gori poput mnogih drugih. U znak sjećanja na rodno mjesto u Hercegovini, dali su ime Njeguši selu u kojem su se nastanili. Ali vremenom to ime je pridodato i porodičnom prezimenu. Iako mu se otac zvao Stefan, Danilo je odmah po izboru za vladiku odabrao prezime Petrović kao uspomenu na Petra, jednog svog pretka koji je to ime već bio proslavio.

Iz Njeguša put prelazi preko planina koje okružuju zaliv na zapadu, i nakon tri četvrti sata, sa određenog mjesta, na visini od oko 1.150 metara, pogled seže u isti mah do Njeguške kotline, Jadrana, Skadarskog jezera i Prokletija u Albaniji, dok oko podneva sve ostale planinske vrhove nadvisuje Lovćen. Odatle pa sve do Cetinja nižu se samo krševite i ogoljele planine. Tek se s vremena na vrijeme naiđe na poneki mali dio obradive zemlje i po koju šumu koja, poput neke tamne mrlje štrči nad bjeličastim kamenjem. To je zaista "more u strašnoj buri okamenjeno", kako stoji u narodnoj poeziji. [...]

U dnu ravnice koja se oslanja na okolne planine vidi se Cetinje. Vidi se... ali ima još dobar dio puta da se prijeđe da bi se stiglo do mjesta koje sigurno predstavlja pravo razočarenje za one koji zamišljaju da će naići na pravu prestonicu, a da pri tome ne znaju da broj njegovih stanovnika ne doseže ni do dvije hiljade. Na prvi pogled ova malena varoš izgleda isto onako kako su prije dvadesetak godina izgledale hrišćanske četvrti u mnogim drugim zemljama na Balkanu. Ali s tom razlikom što se na Cetinju nalazi sve što čovjek poželi, počev od hotela, gdje se može odsjesti dosta dobro, pa do table d‘ hote,ili restorana sa fiksnom cijenom koji u potpunosti ispunjava sva očekivanja.

Na inicijativu knjaza Nikole podignut je i hotel ispred kojeg je pristala naša kočija i gdje nas je odmah okružilo mnoštvo oficira zaželjevši nam na najčistijem italijanskom jeziku dobrodošlicu.[...]Suvišno je pominjati da se odmah uspostavila iskrena i uzajamna simpatija između nas, pridošlica, i veoma prijatnih crnogorskih oficira.[...] Uveče je dolazak gospode Foskinija, Tamonija i Romaninija, trojice "slobodnjaka i putnika" iz Ravene, kao i gospodina Trevizana iz Vičence dao izvjesnu živost za našim stolom u restoranu. Vičentinac, sad već siguran da ga niko nije preduhitrio u poduhvatu, dao je slobodno oduška svom oduševljenju i, bogami, svojoj rečitosti. Za našim stolom je sjedjelo dosta državnih funkcionera, nekoliko pridošlih Srba iz Kotora, a među njima se obreo i jedan od onih sjajnih oficira, lijep i snažan momak koji je se sa ponosom i suzama u očima prisjećao da je u Italiji među svojim instruktorima imao i pokojnog Galijanija, legendarnog komandanta italijanskih trupa koji je poginuo u Africi u bici kod Adue. Prethodnog dana našem prestolonasljedniku i knjazu Nikoli je stigao telegram-čestitka od gradonačelnika Domodosole, u kojem je on podsjetio na prijateljstvo između našeg hrabrog vojnika sa Pijemonta i ovih mladih Crnogoraca. Knjaz Nikola je tada učinio lijep gest pozvavši odmah oficira i naredivši im da jednu od sala nove kasarne nazovu po imenu ovog hrabrog Italijana. "Nije bilo mnogo nedoumica u vezi sa izborom sale", pričao mi je za stolom simpatični poručnik. "U znak sjećanja na ovog velikog junaka posvetili smo mu oficirsku salu za sastanke".

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(KRAJ)