Nakon bitke na Visu, susjedna austrijska carevina, koja možda nikad ranije na to nije ni pomišljala, postala je velika pomorska sila. Danas veliki ratni brodovi sijeku u svim pravcima morske talase koji su vjekovima pripadali italijanskom moru, i od Pule, gdje je za samo nekoliko godina podignuto sjajno brodogradilište za ratne brodove, pa duž čitave obale sve do Boke kotorske, nižu se neprekidno tvrđave sa zastrašujućim artiljerijskim baterijama. Mali parabrodi za prevoz putnika uvijek su puni oficira iz svih rodova vojske koji idu čas tamo, čas ovamo po raznim garnizonima i vojnim vježbalištima. Još niže, u vodama koje ne pripadaju Austriji, na samom ulazu u luku Bar, nailazi se na malu austrijsku stanicu pošto je Berlinskim kongresom policijski pomorski nadzor nad crnogorskim vodama dodijeljen Austriji.

Vino sa Visa kojim me služe za ručkom na austrougarskom brodu djeluje poput neke okrutne ironije na mene. Prisjetivši se posljedica koje je po nas imao ovaj poraz, obuzela me je tuga. Isti je slučaj bio i sa četvoricom Italijana koje sam upoznao na brodu i koji su bili moji simpatični saputnici sve do Cetinja.

Njih trojica su se bavili slobodnim profesijama dok je četvrti bio industrijalac iz Vičence. Vijest o vjeridbi princa od Napulja zatekla je tri "slobodnjaka u šetnji", kako su se međusobno nazivali u šali, na proputovanju na koje su otišli radi razonode, dok je vinčetinski industrijalac obilazio austrijske gradove prodajući cigle koje je proizvodila njegova fabrika. Pošto su imali još nekoliko dana na raspolaganju prije povratka u Italiju, namjerili su da se ukrcaju odmah na parabrod, nadajući se tako da će biti prvi Italijani koji će izraziti svoje poštovanje mladoj knjeginji (Jeleni Petrović - prim. prir.), tj. budućoj italijanskoj kraljici, i to u njenoj prestonici. Naš prijatelj iz Vinčence je tih dana bio posve zaboravio i na trgovinu, i na svoje crepove. Od same pomisli da će na ovaj način njegovo ime ući u istoriju nije mogao oka da sklopi, i ja sada nešto razmišljam kako bi bilo okrutno njegovo otrežnjenje da je stigavši na Cetinje vidio da su ga drugi preduhitrili u ovom poduhvatu. Na sreću, nije bilo tako. Istina, na Cetinju je tada već bilo nekoliko novinara, ali za simpatičnog industrijalca novinari se nijesu računali. Njemu je bilo dovoljno da bude prvi među turistima! Njegova čestita ambicija nije išla toliko daleko da je htio da se u tome nadmeće sa putujućom sedmom silom.

Rano izjutra, nakon kratkog zaustavljanja u Gružu, koje smo iskoristili da trknemo do Dubrovnika, naš mali parabrod je nastavio svoju maršrutu prema Boki kotorskoj. Tako su malo-pomalo izmicali i zaostajali za našim brodom brežuljci kojima je prekriven Gruž, sa vidika su se polako gubila i utvrđenja koja su se bjelasala u zalivu dok se nad čitavim krajem udizala planina Srđ sa svojom carskom tvrđavom (koju je podigao maršal Marmon), mjestom od suštinske važnosti za Dubrovnik. Naš parabrod je polazio na maloj razdaljini od Dubrovnika, te dalmatinske Firence, koji nam se ukazivao tik uz živopisni brijeg sa svojim starim zidinama, okruglim kulama sa puškarnicama i bjelinom svojih zgrada.

Dubrovnik, prestonica male, ali odvažne republike koja je nekada bila rival moćne Mletačke republike, nadživivši je čak, čuva još uvijek među svojim zidinama i spomenicima blistave tragove italijanske umjetnosti. Poslije Venecije, nijedan grad na Jadranu ne priziva tako mnogo u sjećanje uspomene o prohujaloj velični Italijana na moru, o obim njihove trgovačke djelatnosti, o besmrtnoj slavi naših pomorskih gradova.

Nastavljajući tako dalje, ostavili smo sa lijeve strane jedno ljupko ostrvce koje je nesrećni nadvojvoda Maksimilijan Habzburški, zaljubljenik u dalmatinske obale, pretvorio u sjajan ljetnjikovac uz neispunjenu mu želju da tu provodi dio godine u miru i spokoju.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE) 

U Crnoj Gori – bilješke i utisci (3): Mjesto gdje se skrhala sreća Italije