Nakon Požunskog mira iz 1805, kojim su bokeljski gradovi predati Francuskoj, Bokelji su odlučili da zatraže pomoć od crnogorskog vladike Petra I Petrovića koji im se zakleo da će ih braniti do smrti. Rusija je pomogla maloj kneževini da hrabro prkosi francuskoj sili i austrijskom oružju sa svojih nepristupačnih litica i iz bokeljskih gradova, a hrabri crnogorski sinovi su skupa sa Bokeljima porazili pod zidinama Hercegnovsog francuski garnizon pod komandom generala Loristona. Međutim, ubrzo poslije toga sreća je počela ponovo da se osmjehuje Napoleonu na ratnim bojištima širom Evrope i ruski barjaci, koji su se neko vrijeme vijorili na kulama u Hercegnovom i Kotoru, bili su ponovo spušteni. Crnogorci se ni tada nijesu dali uplašiti i bez ičije pomoći nastavili su da se bore sami protiv Francuske. Bez obzira na uspjehe i iskazanu hrabrost, Engleska i Austrija nikako nijesu htjele da priznaju pripajanje ovih gradova Crnoj Gori i sa prvim sporazumom u Parizu oni su definitivno bili pripojeni Austrijskoj carevini.

Ova kratka napomena o posljednjim dešavanjima u Boki Kotorskoj objašnjava koliko je Austriji bitno da ovi gradovi budu u njenom posjedu. Ali i Bokelji žudno iščekuju dan kada će srpsko carstvo biti obnovljeno i kada će talase Kotorskog zaliva kao velike svenacionalne luke sjeći brodovi na kojima će se vijoriti barjaci sa nemanjićkim orlom. Tu je i Crna Gora koja isto tako ne prikriva svoje težnje.

Ova malena zemlja, u kojoj je svaki čovjek vojnik i koja je znala u mnogim prilikama da se odupre pedeset puta jačem neprijatelju, ulivala je oduvijek strah svakom ko je doživio da ona ustane protiv njega. Stoga nije čudno što je među moćnicima koji su tražili njeno prijateljstvo bio čak i Napolen I. Kako proističe iz njegove tajne korespondencije sa Eugenom Beharnaisom, slavni vojskovođa je na vrhuncu svoje slave želio da sklopi savez sa odvažnim sinovima Crne Gore ne bi li zaposio čitavu obalu južnog Jadrana.

Kada Crna Gora nije nekom prijatelj, onda je susjed od koga treba zazirati. Iako je austrijskoj carevini bilo mnogo stalo da zauzme Boku Kotorsku, iz istih razloga koje je imala i Mletačka republika, te je zbog toga uveliko prionula na izgradnju utvrđenja prema moru (jer Boka predstavlja odličnu osnovu za zagarantovanu prevlast u centralnom lučkom basenu Jadrana), isto tako je razumljivo što je Austrija učinila sve da svoja utvrđenja učini odbranjivim i sa kopna.

Kada je 1859. bilo očigledno da je rat blizu, Austrija je brzo shvatila da bi Crna Gora kao prijatelj Rusije i Francuske mogla da joj u određenom trenutku stvori ozbiljne neprijatnosti, te se stoga blagovremeno zaštitila podižući čitav niz utvrđenja na najslabijim tačkama na granici. I nije se uopšte prevarila. U više navrata se činilo da će i Crna Gora ući u rat, ali, kako sam već nagovijestio, samo je budnost Austrije spriječila veliki broj Crnogoraca da se rame uz rame bore sa našim vojnicima. Još tada je na lombardijskim bojištima zapečaćeno prijateljstvo, koje je mnogo godina kasnije moralo da se pokaže tako živim povodom sadašnjeg srećnog događaja za obije dinastije.

Politička situacija je danas izmijenjena. Međutim, Kotor uvijek izgleda kao grad u opsadnom stanju upravo zbog svojih vidno istaknutih tvrđava na mrkim planinskim hridima i stražarima sa bajonetima, kako na gradskim kapijama, tako i u marini gdje gospođe izlaze u šetnju, a dadilje dovode djecu da bi se nadisala svježeg vazduha. Pa ipak, on ostaje i dalje glavni izlaz Crne Gore na svjetsko tržište, bilo zbog toga što je na samo pet-šest sati vožnje od Cetinja, bilo zato što je Kotor luka u koju pristaju svi parabrodi koji saobraćaju po Jadranu. Upravo takvo stanje stavlja crnogorsku kneževinu sa ekonomske tačke gledišta u skoro direktnu zavisnost od Austrije iako je ona politička slobodna.

PRIREDIO: MILADIN VELjKOVIĆ

(NASTAVIĆE SE)